Diskriminacija kršćana u SAD-u nastavlja se nesmanjenom mjerom budući da već po treći put, u četiri godine, javni dužnosnici nastoje zabraniti kvalificiranim kršćanima da služe kao udomitelji ili posvojitelji jer odbacuju trenutnu politiku o rodnoj ideologiji.
U sporu koji je u središtu ove kolumne, unatoč akutnom nedostatku njegovatelja voljnih i sposobnih biti kratka oaza ili dulji izvor smještaja za djecu i mlade koji imaju povećane mentalne i fizičke zdravstvene potrebe, dužnosnici su zabranili kršćanskom paru iz Washingtona da služe kao udomitelji. Zapravo, dok je 358 djece provelo 4570 noći spavajući u hotelima, uredima ili drugim privremenim smještajima 2023. godine, dužnosnici su odbili dopustiti Shaneu i Jennifer DeGross, roditeljima dvoje djece, da nastave udomljavati djecu. Inaće, između 2013. i 2022. DeGrosses su udomili četiri djevojčice: tako je jedno novorođenče bilo kod njih tri mjeseca, dvije djevojčice od tri godine su kod njih pronašle dom na dvije godine i jedna oko dva tjedna.
Na temelju svoje kršćanske vjere, DeGrossesovi su obavijestili službenike u udomiteljskoj agenciji da bi voljeli i prihvatili u svoj dom bilo koju djecu, ali im ne bi mogli lagati o tome tko su niti ih poticali da odbace svoj spol. Posljedično, kada su 2022. godine pokušali obnoviti svoju licencu za udomiteljstvo, odbijeni su jer revidirani propis nije ostavio “prostora za kompromis” u pogledu njihovih vjerskih uvjerenja.
Ranije, 2020., u drugom slučaju iz Washingtona, pradjed i prabaka su uspješno osporili uskraćenu mogućnost da budu udomitelji svoje male praunuke. Dužnosnici su odbili njihov zahtjev jer ne bi “podržali hormonsku terapiju” za hipotetsko dijete koje doživljava rodnu disforiju ili na drugi način govorili ili djelovali protiv svojih vjerskih uvjerenja.
Javni službenici obično tvrde da djeluju u skladu s najboljim interesima djece. No, teško je prihvatiti tu namjeru kada su prabaka i pradjed odbijeni na temelju svojih odgovora na hipotetska pitanja očito nepovezana s brigom o jednogodišnjem djetetu. Osim toga, djeluju li državni službenici doista u najboljem interesu maloljetnika kada podržavaju korištenje hormonske terapije s kojom se roditelji i/ili skrbnici ne slažu? Naravno da ne. Umjesto toga, službenici bi možda trebali savjetovati maloljetnike, kojima vjerojatno nedostaje zrelosti da u potpunosti razumiju što žele učiniti, i da pričekaju do punoljetnosti kako bi odlučili hoće li potražiti potencijalno nepromjenjive postupke i lijekove.
