Veliki problem s katoličanstvom u današnjem svijetu nije u tome što se mali broj ljudi naziva katolicima, već u tome što je veliki broj spreman zadržati katoličko ime dok eliminira katoličku supstancu. Naravno, do sada bismo trebali biti svjesni da je ovo prvi trik. Sotona nikada ne počinje s posljednjom i najvećom kušnjom: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“ (Mt 4, 9). On uvijek počinje s prvom i najlakšom: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom” (Mt 4,3) – što će reći: „Protumači! Objasniti je li dobro zapravo zlo, a zlo zapravo dobro”.
Ne radi se o pukoj sreći, naši postupci zahtijevaju ustrajnu i često neugodnu suradnju s nadnaravnom milošću kako bi se postupilo drugačije. Bilo bi teško nekome od nas pogledati se u ogledalo i ne prisjetiti se vremena kada smo, zbog vlastitog ponosa, sebičnosti ili straha od neodobravanja, ili umanjili svoju vjeru šutnjom ili je učinili prihvatljivom za svojeglave ljudske želje mijenjajući njezinu značenje. To obično ima oblik identificiranja svjetovnih vrijednosti kao ono što „volimo”, a protukulturnih vrijednosti kao ono što „mrzimo”. I ovo zvuči sasvim dobro. Sve što trebamo učiniti je zanemariti rezultate.
Uzmite ovaj problem i pomnožite ga sa deset kako bi opisali sudbinu naših današnjih intelektualaca koji pametuju. Velika većina onih koji tvrde da su dio katoličke inteligencije reinterpretirala je katoličku vjeru kako bi podržala dominantne svjetovne vrijednosti. Svi znaju koje su to vrijednosti, jer ih morate izraziti kako biste se smatrali najbolji u svome području i zadržali svoju profesorsku poziciju na gotovo svim sekularnim fakultetima i sveučilištima – uključujući i velik broj nominalno katoličkih sveučilišta.
Po pravilu, prvi koji padaju u zabludu su oni koji vrše svoju profesiju tako što se smatraju pametnijima od svih ostalih. Jednostavno se ne možete smatrati najboljima i najpametnijima osim ako aktivno branite i opravdavate ono što „oni koji su važni“ žele čuti. Bitni su vam onda oni ljudi koji odlučuju o vašem napredovanju u karijeri i stažu, koji kontroliraju glavne medije, koji pozitivno izvještavaju o vašim postignućima u široj zajednici, koji podržavaju financiranje velikih zaklada i korporacija i ne pružaju otpor prevladavajućoj kulturi.
Zašto ipak obraćati pažnju na druge kako bi vidjeli u kojem smjeru puše vjetar? To u početku može biti samo neugodno; ali ako se ne ispravlja, onda to može biti razlog za osudu.
Inteligencija?
Vidimo mnogo toga kod svih društvenih slojeva, a posebno kod bogatih, utjecajnih i moćnih. Imao sam prijatelja na diplomskom studiju na Sveučilištu Princetonu, izbjeglicu s Kube, koji je brzo naučio da, iako može javno čitati New York Times, ipak konzervativniji New York Post mora čitati na toaletu. Naravno, ako se tako ponašate kada je riječ o nečemu tako relativno nebitnom kao što je napredovanje u karijeri, prilično ste osuđeni na propast kao kršćanin osim ako niste voljni surađivati s milošću. To je, inače, jednako suptilno i sveprisutno kao i suradnja s dominantnom kulturom. Morate samo preokrenuti ili prešutjeti svoje da i ne. Koja bi, uostalom, bila nadnaravna poanta dobivanja posla pod uvjetom da nikome ne priznate da doista vjerujete u ono što Krist i Crkva uče?
Nemojte se zavaravati, jer mnoga nominalno katolička sveučilišta imaju istu atmosferu dijaboličke nestvarnosti. Prvo mjesto na koje možete otići danas ako ne želite iskusiti slobodu mišljenja i izražavanja je koledž ili sveučilište na kojem profesori neprestano izmišljaju načine za povećanje budnosti prema nekom „fenomenu“ osnivanjem novih studija. Naravno, kada je katoličko pravovjerje bilo respektabilno (kao što je to bilo u određenim trenucima povijest), siguran sam da su neki znanstvenici bili daleko bolji u rasvjetljavanju riječima nego svojim životom. Ali sada je ključ reinterpretirati stvarnost nekom novom „hermeneutikom“, to jest teorijom tumačenja (bilo kojom zapravo), koja zamjenjuje sve smjernice koje se mogu naći u božanskom otkrivenju, naravnom zakonu i zdravom razumu.
Akademske institucije danas uglavnom drže šarlatani; neki od svjesnijih profesora mogu dobro prepoznati kako dobro balansirati, ali oni koji nisu otporni nemaju moralnu osnovu shvatiti problem.
Iste trendove nalazimo u korporativnom životu, medijima i, naravno, politici. Što je još gore, oni se prelijevaju na kandidate za svećenički i redovnički život u onoj mjeri u kojoj su formirani na sekulariziranim sveučilištima ili (što je sada rjeđe nego prije jedne generacije) nereformiranim sjemeništima. Povrh toga, cijelo naše društvo traži moralne i teološke „reinterpretacije” kako bi opravdalo seksualnu dozvolu za kojom je doslovno poludjelo, a to je zarazilo i klerički i vjernički život, pogotovo jer neki traže taj život kao način da se sakriju (ili razviju) homoseksualne sklonosti.
Carstvo svijeta, tijela i đavla brani se i napreduje uvijek na isti način preko škola, medija i zakona usađujući, objavljujući i opravdavajući svjetonazor onih koji kontroliraju prosperitet, položaj i vlast. Opće pravilo je da će samo oni koji su spremni trpjeti po pitanju blagostanja, položaja i moći iskreno slijediti Krista u mislima, riječima i djelima. To je često bila istina (i sada je često istina) čak i u samoj Crkvi, ali kako se kulture mijenjaju, onda se mijenjaju i točke pritiska. Oni koji nisu iskoristili – ili odbijaju iskoristiti – Kristovu milost, uvijek podrezuju jedra vjere zbog prevladavajućih vjetrova ovoga svijeta.
To ne znači da jednostavno usvajanje protukulturnih pozicija osigurava duhovnu vitalnost. To može biti samo još jedan đavolov trik. Odabrati protukulturno samo zato što je protiv kulture, to jest iz jednostavnog nezadovoljstva, prilično očito označava da je poanta promašena. Ali čak i ako ne možemo uvijek biti u pravu, trebali bismo imati barem dobar kršćanski osjećaj da izbjegnemo tu vezanost za svijet zbog koje ćemo uvijek biti u krivu.
Jeremijada
Po pitanju ovakvih pitanja poučno je i osvježavajuće čitati Sveto pismo otvorenog uma i srca. Duh Sveti djeluje dok čitamo Božju Riječ i ako ga odlučimo čitati s upućenom molitvom – s bilo kakvom molbom Bogu – gotovo uvijek ćemo pronaći nešto što govori izravno nama. Čini mi se da je to očito istinito za Knjigu proroka Jeremije kada je u naše vrijeme iskreno čitaju katolici, posebno kada shvaćamo da je sama Crkva novi Izrael. Osmo poglavlje je posebno prikladno. Molim čitatelja da otvorenog srca promisle o nekoliko ulomaka iz Svetog pisma.
Prvo, o sada već dugotrajnom odbijanju tolikog broja katolika na modernom, bogatom i sekularnom Zapadu da se vrate Bogu:
„Padne li tko, neće li opet ustati, zaluta li, neće li se opet vratiti? Zašto onda taj narod luta uporno i neprekidno? Čvrsto se drže laži, neće da se obrate. Pazio sam i osluškivao: Ne govore kako valja. Nitko se ne kaje zbog pakosti svoje, i ne govori `Što učinih?` Svatko je skrenuo trku svoju kao konj kad u boj nagne“ (Jr 8, 4 – 6).
Drugo, o tolikim vođama – u kleru, u akademskoj zajednici, čak i u politici – koji lažno tvrde da su motivirani katoličkim znanjem, mudrošću i autoritetom:
„Kako možete tvrditi: `Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!` Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni i uhvaćeni u zamku. Gle, oni prezreše riječ Jahvinu! A njihova mudrost – što im koristi… Jer od najmanjeg do najvećega svi gramze za plijenom, od proroka do svećenika svi su varalice. I olako liječe ranu naroda mojega vičući: `Mir! Mir!` Ali mira nema. Neka se postide što gnusobu počiniše, no oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti. Zato će popadati s onima što padaju, srušit će se kad stanem kažnjavati – govori Jahve“ (Jr 8, 8 – 12).
Treće i konačno, o začuđujućoj istini da sama Crkva, sa svojim biskupima, svećenicima, redovnicima, đakonima i katehetama, nije bila u stanju ponuditi učinkovitu pomoć vlastitoj djeci koja su tako zbunjena i udaljena od Boga:
„Zar u Gileadu nema balzama? Nema li ondje liječnika? Ta zašto ne dolazi ozdravljenje kćeri naroda mojega?“ (Jr, 8, 22).
Ponekad se pitam može li se reći da se kao „kulturna“ bića rugamo Bogu. Kako drugačije možemo objasniti katoličku crkvenu i akademsku malaksalost s kojom se, u određenoj mjeri, susrećemo gotovo posvuda? Mnogi propovijedaju i poučavaju pogrešku više ili manje neprestano; mnogi više ne nude nikakav duhovni izazov onima koji ih slušaju; i još puno njih, bili oni biskupi, svećenici, đakoni, redovnice ili laici/kinje, ne žele (riječima sv. Leopolda Mandića) „umrijeti od apostolskog truda”.
O čemu razmišljaju toliki katolici, uključujući katoličke vođe? Ne dokazuje li ukidanje sakramenata diljem svijeta zbog COVID – a, uz stalna sakramentalna ograničenja i za kler i laike, da su oni koji nose katoličko ime „reinterpretirali” samu stvarnost, kako bi ukazali na Boga? Što, zapravo, mi sami mislimo?
Nismo li svi pozvani imati isti stav kao i sveti Pavao, kada je u pitanju naš odnos prema svijetu, naš odnos prema istinitom i dobrom, naš odnos prema samome životu? Ipak, evo što je Pavao napisao Filipljanima: „Jer je meni život Krist, a smrt dobitak.”.
A evo riječi samoga Isusa Krista, onako kako ih citira sveti Matej, koje nam govore da On neće podnijeti reinterpretaciju katolicizma, nikakvu zamjenu naravne i duhovne plodnosti sterilnošću, bez obzira na svjetovni uspjeh. Sve to na kraju neće biti ništa:
„Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!`“.
