“…hrabrost će sada biti Vaša najbolja obrana od oluje koja je nadomak – baš kao i nada koju donosim“.
U jedanaestom poglavlju Evanđelja po Ivanu, rečeno nam je da je Isus plakao zbog smrti svoga prijatelja Lazara. Vjeruje se da je naš Gospodin izrazio svoju tugu. Međutim, neki bibličari tvrde da su suze našega Gospodina u ovom slučaju bile izraz ne samo tuge već svetog i strašnog gnjeva. Dvaput se u tekstu primjećuje da je Isus bio „potresen u duhu“ (Iv 11, 33; 38), ista grčka fraza se koristila za opisivanje stanja ratnih konja prije uključivanja u bitku. Isus je bolje od ikoga znao učinke koje je neprijatelj imao na podmetanje i uništavanje stvorenog poretka. Suočen s uništenjem prekrasne kreacije svoga Oca i smrću svog voljenog prijatelja, Isus nije bio samo tužan. Bio je bijesan.
U svojemu razmišljanju o bijesu, sveti Toma Akvinski primjećuje da je u suočavanju s nepravdom „nedostatak bijesa znak da nedostaje prosudba razuma“ (Summa theologiae II-II, q. 158, a. 8). Ova logika je nešto što nalazimo kao primjer u životu našega Gospodina, ne samo na grobu Lazara, već i u hramu s mjenjačima, u njegovim raspravama s farizejima i pred kraljem Herodom. Krajem prošlog tjedna Sveti Otac je objavio Motu proprijo Traditionis Custodes (hrv. prijevod „Čuvari tradicije“) – sam naslov je u orvelijanskom stilu – i bilo bi dobro prisjetiti se onog svetog bijesa koji nalazimo u životu našega Gospodina.
Za neupućene treba napomenuti da novi vatikanski dokument služi kao opsežno suzbijanje javne prakse tradicionalne latinske mise, s posebnim naglaskom na uklanjanju mogućnosti njezine upotrebe među budućim svećenicima. Napravljeno s „brigom za cijelu Crkvu“, Sveti Otac je predstavio dokument kao pokušaj „da se sve više potakne na crkveno zajedništvo“. To jest potragu koja sada podrazumijeva namjerno uklanjanje liturgijske pobožnosti milijuna tradicionalnih katolika.
Motu proprijo Traditionis Custodes nije ništa manje od objave totalnog rata protiv tradicionalnih katolika. No puno je više od toga, to je izravni napad na sve vjerne katolike dobre volje, bez obzira na naše liturgijske preferencije. Ovo nije samo još jedno „tradicionalno pitanje“ – ovo je katoličko pitanje koje se tiče svih nas. Uznemiren eksplozivnim rastom tradicionalističkih krugova, Sveti otac je smatrao potrebnim intervenirati na način koji je udaljen od „milosrđa“, „pratnje“ i „sinodalnosti“ koju voli propovijedati. (Za pontifeksa koji kritizira tradicionaliste kao rigidne, Motu proprijo Traditionis Custodes izuzetno je težak dokument). Štoviše, kažem sve to, ne kao redoviti polaznik tradicionalne latinske mise, već jednostavno kao mladi, pravovjerni katolik, onaj koji se trenutno odlučuje prisustvovati euharistijskom slavlju po Novus Ordu.
Pod krinkom jedinstva, papa Franjo je utvrdio da su oni katolici koji zapravo žele živjeti crkveno učenje i slijediti tradiciju crkveni neprijatelji broj jedan. Osam godina svojim postupcima tradicionalne katolike gura na marginu, a sada je odlučio da se s margina moraju eliminirati. U neprestanoj potrazi za ideološkom jednoobraznošću izazvao je golemu, duboku i bolnu podjelu. Situacija je slična gubavcu koji je u ime sjedinjenja svoga tijela odsjekao jedan zdrav ud. Dok u međuvremenu otvorene raskolničke tendencije njemačke Crkve, sramotno ponašanje pro-choice političara i opetovane dvosmislenosti i zbunjenosti koje je širio o. James Martin i dalje ostaje neodgovorene.
Za (moje) vršnjake i mene, koji odrastamo u Crkvi dvadeset i prvog stoljeća, ovo iskustvo predstavlja skandal. Kao milenijska generacije, odrasli smo naučeni poštivati i pokoravati se svojim duhovnim očevima, samo da bismo iznova svjedočili njihovu potpunu izdaju toga povjerenja. Tražili smo autentičnu doktrinu i lijepu liturgiju, da bi nam se institucionalna Crkva rugala i prezirala nas jer se usuđujemo dovesti u pitanje status quo ili poljuljati brod, čak i kada brod tone. Nazvani smo rigidnima, ekstremnima, neosjećajnima i još gorim nazivima, a sve zato što smo imali drskosti tražiti istinsko katoličanstvo, a ne neku polovičnu, samo zadovoljavajuću, pseudo-religijsku alternativu.
Da ne bismo zaboravili, Katolička Crkva je u 2021. godini suočena sa situacijom kada dvoje od troje vjernika u Sjedinjenim Američkim Državama izražavaju nevjeru u središnja otajstva svoje vjere. Suočeni smo sa situacijom u kojoj doktrinarna zbrka razara, dok heretički propovjednici divljaju, a Rim i dalje šuti. Suočeni smo sa situacijom prenapuhane hijerarhije u kojoj su veliki dijelovi episkopata napustili svoju dužnost spašavanja duša i umjesto toga usredotočili svoje napore na socijalnu pravdu i svjetovno odobravanje. Suočeni smo sa situacijom starih, umirućih crkava s užasnim liturgijama i malom nazočnošću. Suočeni smo sa situacijom kada, otvoreno rečeno, velika većina naših biskupa ima krv na rukama zbog svoga krajnjeg propusta da kroz glasačke kutije podržavaju pro-choice političare. Suočavamo se i sa situacijom kada, unatoč nedostatku snage za suočavanje s političarima zbog njihova stava o pobačaju, Rim ima drskosti krenuti u potragu za ukidanjem jednog djela Crkve koji zapravo pokušava u potpunosti živjeti Evanđelje.
Nama koji prisustvujemo tradicionalnoj latino misi ili smo naklonjeni njenoj praksi dosta je trpljenja i mi smo ljuti. Ljuti smo na našu okrutnu, opaku, sebičnu kulturu koja je osakatila obitelji i porobila pojedince kao brojeve. Ali čak i više od toga, ljuti smo na tu iskvarenu ideju religije, na taj izopačeni pojam Crkve koji je dopustio da sve ovo ovakvo ostane. Ljuti smo na svoje duhovne očeve koji su nas izdali i povrijedili na svakom koraku. Ljuti smo na njihovo sudioništvo u krizi zlostavljanja, njihov kukavičluk pred izbore za predsjednika i njihovo odobravanje cjepiva protiv COVIDa-19.
Da, trebamo dobročinstvo (milosrđe) i trebamo biti poslušni. Ali gotovi smo s time da smo poslušnost zamijenili s podlim, slijepim, opasnim klerikalizmom i odbacivanjem pretpostavke da istinsko dobročinstvo isključuje pravednu ljutnju. Znamo svoja prava i dužnosti kao laici i nećemo se više bojati izvršavati ih (KKC 907; CCL 212; Summa theologiae II-II, q. 33, a. 4). Nećemo stajati skrštenih ruku dok ovi vukovi u ovčjoj odjeći nastoje zavarati i proždrijeti članove naše obitelji i prijatelje.
Ovo nije senzacionalizam. Ovo je trijezna procjena činjenica, iako žalosna. Ipak, tješimo se činjenicom da naša krajnja odanost nije u nijednom određenom biskupu ili čak papi, već Kristu i Njegovom mističnom Tijelu. Jer ovoga se moramo uvijek sjetiti, a tj. da je Crkva u svome pravom stanju Kristova zaručnica, bez mrlje i bora, nedokučiva u svojoj ljepoti, čija se zastava i dalje ponosno vijori iznad nebeskog grada. Ovo je naša odanost, naše pravo po rođenju i za to se borimo.
Ovdje mislimo na svetog Tomu Morea, koji je u svom remek djelu Utopija promatrao kako su svećenici na otoku bili vrlo sveti, a samim time i vrlo malobrojni – što je bila prikrivena kritika Crkve njegova doba. Ipak je tu istu Crkvu on branio do smrti, čak i nakon što su ga napustile njegove kolege. Takav je i naš poziv. Imajući ovo na umu, nudim sljedeće praktične preporuke kao poziv na djelovanje, koliko za sebe, tako i za čitatelja:
Prvo, trebamo rasti u molitvi. Odnos s Bogom je najvažnija stvar koju možemo učiniti, a bez toga su svi naši ljudski napori uzaludni. Molitva je ono što će nam omogućiti da se bolje pozabavimo neuspjesima u vlastitom životu prije nego što smo ometeni problemima „izvana“. Beskompromisno svakodnevno zalaganje za molitvu primarna je potreba svakog kršćanina – a posebno moramo moliti za Svetog Oca i biskupe.
Drugo, moramo redovito postiti. Zle sile koje danas napadaju Svetu Majku Crkvu neće biti istjerane samo molitvom. Bitna je i drevna asketska praksa posta. Augustin je to opisao na način da „post čisti dušu, podiže um, podređuje tijelo duhu, čini srce skrušenim i poniznim, raspršuje oblake sumnje, gasi oganj požude, rasplamsava pravo svjetlo čistoće“.
Treće, moramo promisliti kako i kome dajemo desetinu. Ako živite u biskupiji s nepravovjernim biskupom, trebali biste prestati davati novac tijekom mise i umjesto toga početi izravno donirati novce svome župniku. Osim okolnosti iznimne potrebe, štoviše, svi bismo trebali davati barem postotak svoje zarade za potporu siromašnima, pro-life pokretima, a posebno onim pokretima unutar Crkve koji ostaju vjerni svojoj misiji.
Četvrto, moramo se pokrenuti djelovanjem. Tamo gdje god nas Bog poziva da budemo radikalniji u svom životu, moramo biti spremni na to odgovoriti – bilo da se radi o nečemu jednostavnom poput instaliranja internetskih filtera za našu djecu ili drastičnijem poput promjene župe ili preseljenja u zdraviju biskupiju.
Peto, moramo ozbiljno shvatiti svoju formaciju. Moramo učiti o vjeri i rasti u krepostima. Možda da počnemo učiti latinski jezik. A ako imate djecu koju u školi uče o rodnoj ideologiji, morate ih odmah ispisati iz škole i započeti kućnu školu – i recite prijateljima i obitelji da učine isto. Ulog je jednostavno previsok da bi itko od nas mogao biti bezbrižan.
Konačno, šesto, moramo učiniti protu udar. Bez obzira na to jesmo li tradicionalni, karizmatični ili negdje između, moramo pisati biskupima kako bismo izrazili svoje zgražanje i potaknuli ih da zadrže latinsku misu. U onim biskupijama u kojima se održava latinska misa, moramo poticati svećenike da ih počnu svakodnevno slaviti. Za one obitelji i prijatelje u biskupijama u kojima je biskup nepravovjeran, moramo ih potaknuti (i pomoći im sponzorirati) da promjene biskupiju i čak da se presele ako je potrebno.
Budite sigurni da živimo u teškim vremenima. Ali i naši preci su isto tako živjeli, dok su bili duboko ukorijenjeni u vjeru i u tome smo smislu u dobrom društvu. Nadalje, možemo se radovati spoznajom da je Krist već pobijedio u ratu. Međutim, u bitkama koje prethode toj konačnoj pobjedi mogli bismo učiniti i bolje težeći da budemo poput Gandalfa, koji se, nakon napada u Weathertopu „poput oluje“, otvoreno suočio sa šest Nazgula, koji su se „povukli od njega, jer su osjećali dolazak njegove ljutnje i nisu se usudili suočiti s njime dok je Sunce bilo na nebu“. Kao što Mithrandir predstavlja figuru Krista, isto tako primjećujemo na drugom mjestu da kaže kako će „hrabrost sada biti Vaša najbolja obrana od oluje koja je nadomak – baš kao i nada koju donosim“. U našoj borbi protiv moći koje su se zavladale u našoj voljenoj Crkvi, trebali bismo prepoznati da je sada vrijeme hrabrosti, vrijeme bijesa i vrijeme svetosti.
