Visokopozicionirani kardinal žalio se prošlog tjedna da neki ljudi – posebno neki tradicionalni katolici – priželjkuju smrt pape Franje. Takvih katolika zaista ima, a njihovo otvoreno nepoštovanje nasljednika svetog Petra, bez obzira na njegovu povijest, jednostavno je pogrešno. No, činjenica da oni, kao i cijeli svijet, obraćaju pažnju na to kada rimski papa možda napušta ovaj smrtni život da bi ga zamijenio novi poglavar Crkve koja broji gotovo 1,4 milijarde članova, ukazuje na to da, unatoč svim problemima i očitim neuspjesima kršćanstva u modernom svijetu, njegov povijesni vođa (na neki način čak i za mnoge protestante) još uvijek ima značaj.
U ovom trenutku, kada je papa u kritičnom stanju, prirodno je da se ljudi pitaju: Tko bi bio najbolja osoba za vođenje Crkve u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća?
To je pitanje na koje je nemoguće odgovoriti, a u staroj rimskoj izreci Chi entra papa in conclave, esce cardinale (“Tko uđe u konklavu kao papa, izlazi kao kardinal”) krije se velika mudrost. Previše je bilo “favorita” koji nikada nisu bili izabrani. Ali ako tražite informacije, najbolje mjesto za to je izvješće The College of Cardinals Report.
Osim toga, prikladno je pričekati dok trenutni papa ne napusti svoju službu prije nagađanja. Ipak, korisno je – ne samo za one od nas koji će živjeti pod idućim papom, već i za samog sljedećeg papu – razmisliti ne toliko o tome tko će to biti, već što će nam trebati u idućim godinama. A jednostavan odgovor na to pitanje glasi: Komplicirano je.
Prvi sam put 2013. godine, kad smo se svi sastali u Rimu, sablaznio svoje kolege iz “Conclave Crew” (prethodnice EWTN-ove Papal Posse). Tada sam bio uvjeren – i još uvijek jesam – da nam nije potreban još jedan “papa učitelj”, pod čime mislim na papu i Crkvu koji svijetu predlažu mnogo “novih stvari”, osim jedne jedinstveno nove stvari – Isusa Krista, ljepote tam antiqua, tam nova (“tako drevne, a tako nove”), kako kaže sveti Augustin.
Naš Bog može biti Bog iznenađenja, ali sada mi se čini da nam treba mnogo manje novoga, zanimljivog i “iznenađujućeg”, a mnogo više jednostavnog, čvrstog i zdravog. Između Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. dobili smo ogroman duhovni, moralni i društveni naslijeđe koje još uvijek očajnički treba biti usvojeno na svakoj razini Crkve – od najmanje župe do najmoćnijih dikasterija u Rimu – pa čak i izvan njih.
Jer čak i najjednostavniji elementi kršćanstva nestaju iz kulture, a često i iz same Crkve. Jedna mudra žena koju poznajem nedavno mi je ukazala na to da su 2023. godine, u popularnom kvizu “Jeopardy”, troje natjecatelja trebali dovršiti frazu “Oče naš koji jesi na nebesima, ________ ime tvoje.” Nitko to nije znao.
U kulturi gdje se to može dogoditi, mnoge stvari koje se smatraju “pitanjima” s kojima se Crkva mora suočiti – poput roda, klime, masovne imigracije, većine politike – luksuzne su brige prvog svijeta. Ako vjerujemo da je Bog postao čovjekom kako bi nas spasio od grijeha i pripremio nas za vječni život, tada se određeni prioriteti nameću.
Najhitnija stvar koju bilo koji papa mora učiniti u našem vremenu jest potaknuti ljude da gledaju izvan materijalnih stvari prema duhovnim dimenzijama stvarnosti kao pripremi za susret s Gospodarom Stvaranja. To je oduvijek bio problem, naravno, ali situacija je danas gora zbog ogromne moći moderne znanosti i tehnologije. Doista, nije mala kušnja u današnje vrijeme obožavati djela naših digitalnih – i sve više AI-generiranih – ruku. Ali to je zamka i obmana, čak i svojevrsni otvoreni idol.
Nekoliko prelata ima darove za rješavanje ovog problema i mogli bi biti dobri pape, pod jednakim uvjetima. Ali uvjeti nisu jednaki, a sljedeći papa morat će imati i sasvim drugačiji skup vještina kako bi proveo duboku reformu samog Vatikana, posebno zamršeni nered seksualnih skandala i financijskih nepravilnosti.
Europske elite, pa čak i vatikanski dužnosnici, nisu posebno oduševljeni korijenskom reformom poput one koju provode Trump-Vance-Musk u Sjedinjenim Državama. Ali alternative su ili “ustaljeno” staro stanje, ili neuređeno stanje koje može izgledati poput kaosa, ali je razdoblje prijelaza koje se mora dogoditi kako bi se spasilo ono što se inače ne bi spasilo.
Pobožne težnje nisu dovoljne za slične zadatke u Crkvi. Svatko tko preuzme te poslove morat će imati “čvrstu kožu”. Papabili s takvim vještinama nisu brojni.
U trenutnoj medijskoj klimi, novi papa također će trebati vještine kako bi njegova javna persona – odnosno kako ga svijet vidi – izbjegla biti upijena u medijsku groznicu oko uobičajenih “vrućih tema.”
Ivan Pavao II. to je mogao zbog svojih velikih darova kao komunikatora – i svog marijanskog srca. Benedikt XVI. bio je čovjek iznimnih intelektualnih darova, možda najveći teolog koji je ikada postao papa, ali na neki način previše nježna i ponizna duša da bi ukrotio medije. Franjo je dobro prolazio s medijima kad je pozivao na “pravljenje nereda” ili kad je rekao “Tko sam ja da sudim?” Manje uspješno kad je pobačaj usporedio s “unajmljivanjem ubojice” ili osudio rodnu ideologiju kao oblik kolonijalizma.
Dakle, naš sljedeći papa morat će biti ne samo lukav poput zmije i blag poput goluba. Idealno, imat će dušu pustinjaka i duh ratnika. Gdje pronaći takvu osobu? To je veliko pitanje. Ali molimo Duha Svetoga za odgovor.
