Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.Ps 32; 5,7
Budući da je jako teško biti osoba istinske ljubavi i praštanja, u napasti smo da se pretvorimo u ogovarače i tužitelje… Kako bi farizej izgledao kad bi živio danas u jednoj od naših župa?
Vjerojatno bi prisustvovao nedjeljnoj sv. misi, ali na putu doma ne bi razmišljao o tome kako živjeti poruku evanđelja i svete mise, nego bi se bavio procjenom nekih ljudi koje je vidio na misi a koji prema njegovu (njenom) mišljenju tamo nemaju što tražiti… Ima i takvih koji su snimili kako se tko obukao, te kako je sramota da župnik ništa nije poduzeo po tom pitanju. …
Nekoliko minuta nakon mise pod kojom je čitano baš današnje evanđelje, jedan čovjek, zabrinutog izgleda, došao u sakristiju te će svećeniku – Velečasni, ja mislim da sam farizej… Tako mi je rekla jedna ljutita gospođa pred crkvom. Što da učinim? Osjećam se tako jadno. Svećenik ga pogleda, pa će mu – Ne brini prijatelju… Pravi farizej je vjerujem, nakon vas, već našao neku drugu žrtvu kojoj drži lekciju ili važe tuđe grijehe.
Velika je radost i Božja milost nakon sudjelovanja na svetoj misi nastojati primijeniti poruku na svoj život. Uvijek nam treba biti polazišna točka Isus Krist. On je taj koji je došao svakom čovjeku dati novu priliku, i on zna što je u srcu svakoga od nas. On nam pruža ruku uvijek kad tonemo i izvlači nas iz kaljuže. To bi trebalo biti naše mjerilo, jer nam je isto tako rekao na drugom mjestu – Mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti.
Ima ljudi koji razbiju mnoge posude, ali kad se to drugome dogodi samo jednom, reagiraju kao divlje zvijeri. Što reći u takvom slučaju? Ništa nego ovo – Gospodine, molim te, kad se spotakne, ne dopusti da padne na sve one krhotine.
U jednom samostanu živjelo je dvadeset mlađe braće redovnika sa svojim opatom. Svaki brat pred ulazak u samostan dobio je po jedan glineni vrč za vodu od opata. Samo je opat imao jedan veliki limeni vrč. Svi su se čudili zašto je njegov vrč tako velik, ali se nisu usuđivali upitati ga. Svega nekoliko dana nakon što su dobili svoje vrčeve jednome od njih se razbije njegov vrč. Svi su vikali na njega zašto ne pazi, a samo je opat sa strane sve to mudro promatrao.
Opet je prošlo neko vrijeme i razbio se vrč još jednom bratu. Na njega su vikali svi oni koji su imali čitave svoje vrčeve, samo ne onaj kome se već prije razbio njegov vrč… S vremenom je rastao broj razbijenih vrčeva, ali je vika na one kojima se to dogodilo postajala sve manja jer su oni kojima se to već dogodilo šutjeli.
Tako je, malo po malo, došao i onaj dan kad je i posljednjem od braće ispao njegov glineni vrč i razbio se. Međutim, na njega nitko nije vikao. Toga trenutka prestala je vika i svađa u tom samostanu, a baš tada se pojavio opat noseći veliki limeni vrč. Tada ih je okupio i rekao im – U vašim srcima bilo je barem zrno osude zašto ja imam tako velik vrč i zašto je samo moj limeni, ali to je zato jer sam čekao ovaj dan kad se i posljednjem od vas razbio njegov vrč.
Sada je ovaj vrč zajednički svima, i više ne izgleda tako velik, zar ne. A limeni je zato jer se ne može padom razbiti. Od danas, kad su prestale vike, svađe i osude u vašim srcima i među vama, možemo napokon započeti raditi ono što nam je zadaća pred Bogom i pred ljudima.
Svi su shvatili poruku, i od tada je to bio samostan svetih redovnika kojima su sa svih strana ljudi dolazili da bi od njih primili riječ utjehe…
Samostanski opat onoga je dana svakom bratu još nešto naložio, naime da u svojoj ćeliji na vidljivom mjestu stave natpis: “Kad budeš u napasti osuditi svoga brata sjeti se da je i tvoj vrč puknuo, i potraži što prije Onoga koji jedini izbavlja od stanja osude.”
