-Prije gotovo deset godina našao sam se u Rimu na privatnoj audijenciji kod kardinala Roberta Saraha, tadašnjeg prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kako bih mu predstavio viziju i planove projekta Source & Summit te zatražio njegovo mišljenje i blagoslov.
Na kraju moje prezentacije na trenutak je šutke razmišljao, a zatim napokon progovorio. Njegove riječi nikada neću zaboraviti:
„Kriza s kojom se danas suočavamo u liturgiji“, rekao je, „jest u tome što ne znamo što je liturgija. Postoje svećenici — čak i biskupi — koji ne znaju što je liturgija.“
Zatim je još nekoliko minuta govorio, oslanjajući se na svojega teološkog učitelja, papu Benedikta XVI., i objašnjavajući koliko je za uspjeh života i poslanja Crkve u naše vrijeme presudno ispravno razumijevanje aktivnog sudjelovanja u liturgiji.
Ono što mi je kardinal Sarah toga dana opisao s velikim duhovnim uvidom nešto je što mnogi katolici danas intuitivno osjećaju. Tijekom cijeloga života slušali su da je puno, svjesno i aktivno sudjelovanje u liturgiji ono što je Drugi vatikanski sabor proglasio „ciljem koji treba smatrati prije svega drugim“ — zajedno s obećanjem da će novo proljeće u Crkvi sigurno svakoga trenutka doći ako samo svi budemo malo glasnije pjevali, malo entuzijastičnije odgovarali te ako budemo imali još nekoliko laičkih čitača, izvanrednih djelitelja svete pričesti i poslužitelja.
Umjesto toga, nakon više od šest desetljeća, i unatoč mnoštvu dobronamjernih nastojanja koja su se u međuvremenu događala, možemo vidjeti da mnogi izričito navedeni ciljevi Sabora uglavnom nisu ostvareni, dok su se pojavile posve nove krize. Podaci upućuju na to da možda trebamo preispitati neke dugogodišnje pretpostavke.
Zbog temeljne važnosti koju aktivno sudjelovanje ima za obnovu Crkve u našem vremenu, potrebno je dublje razumijevanje njegova značenja u liturgiji, kao i njegovo ispravno primjenjivanje u današnjim župama.
Predsaborna pretpovijest
Pojam „aktivno sudjelovanje“ nije ušao u crkveno učiteljstvo šezdesetih godina 20. stoljeća, nego 1903. godine, s motuproprijem Tra le sollecitudini pape svetoga Pija X. o svetoj glazbi. Sacrosanctum Concilium Drugoga vatikanskog sabora u cijelosti se oslanja na Pija X. kada aktivno sudjelovanje naziva „prvim i neophodnim izvorom iz kojega vjernici trebaju crpsti pravi kršćanski duh“ (SC 14).
Aktivno sudjelovanje bilo je sve češća tema liturgijskih i teoloških rasprava tijekom pedeset godina prije motuproprija, pod utjecajem Liturgijskoga pokreta koji je pokrenut u Francuskoj sredinom 19. stoljeća. Ta ideja nije nikakva novost. Aktivno sudjelovanje u liturgiji trajno je prisutno od samoga početka Crkve i bitan je vid same naravi liturgije.
Pažnja i prvenstvo koje su mu dali Liturgijski pokret, a stoljeće poslije i Drugi vatikanski sabor, nisu bili posljedica pomodnosti, nego činjenice da su sile modernoga svijeta činile ostvarivanje toga sudjelovanja sve težim. A budući da je aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji od temeljne važnosti za kršćanski život, bilo mu je hitno potrebno posvetiti pozornost.
Dom Prosper Guéranger, otac Liturgijskoga pokreta, nije namjeravao tek obnoviti vanjske oblike liturgije, nego se suočiti s egzistencijalnom prijetnjom liturgijskom bogoštovlju koju su predstavljali Francuska revolucija i nezaustavljive sekularizirajuće sile modernoga svijeta.
Uz političke okolnosti, materijalistički svjetonazor koji je proizlazio iz moderne filozofije i postupno se usađivao kroz Industrijsku revoluciju polako je iznutra ispraznio sakramentalnu maštu katolika — onu urođenu sakramentalnu viziju svijeta koju aktivno sudjelovanje u liturgiji pretpostavlja kao svoje polazište.
Budući da je prvi i neophodni izvor pravoga kršćanskog duha postupno bio zasjenjen duhom vremena, nastojanje promicanja aktivnog sudjelovanja u liturgiji nastavilo se kroz Liturgijski pokret i niz papinskih dokumenata početkom 20. stoljeća, sve do njegova najautoritativnijeg i najsnažnijeg crkvenog potvrđivanja na Drugom vatikanskom saboru 1963. godine.
Uzvišena vizija, nepotpuno tumačenje
Ova je pretpovijest za Sabor bila i dar i izazov. S jedne strane, gotovo sav posao potreban za konstituciju o liturgiji već je bio obavljen. S druge strane, višestoljetni odgovor Crkve na izazove modernoga svijeta možda je odgodio pružanje jednoga od glavnih lijekova za sve teže stanje modernoga čovjeka: potpuno svjesno i aktivno sudjelovanje u liturgiji sposobno udijeliti pravi kršćanski duh i obnoviti društvo koje se urušava.
Izazov s kojim se Crkva suočila u tom nastojanju nije bio toliko u formuliranju same vizije — što je konstitucija o liturgiji majstorski učinila — koliko u zadatku da se ta vizija vjerno usadi u pastire koji će je provoditi. Taj bi zadatak, prema samom priznanju Sabora, zahtijevao ne tjedne ili godine, nego potencijalno desetljeća, pa čak i naraštaje sustavnoga liturgijskog obrazovanja.
S obzirom na brzinu i hitnost kojom su saborske smjernice o liturgiji bile objavljene, kao i na kulturno okruženje u kojem su primljene, razumljivo je zašto je u početku došlo do tako nepotpunog tumačenja aktivnog sudjelovanja u liturgiji i njegova provođenja u praksu.
Ako se promatra izdvojeno, najčešće citirana izjava Sabora o aktivnom sudjelovanju čini se relativno jednostavnom. Ona jednostavno kaže:
„Crkva živo želi da svi vjernici budu privedeni onom punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u liturgijskim slavljima koje traži sama narav liturgije. Takvo sudjelovanje kršćanskoga naroda, ‘izabranoga roda, kraljevskoga svećenstva, svetoga puka, naroda stečenoga’, jest njegovo pravo i dužnost na temelju krštenja.“ (SC 14)
Nekoliko jasnih uputa slijedi nešto kasnije:
„Da bi se promicalo djelatno sudjelovanje, neka se narod potiče da sudjeluje klicanjem, odgovorima, psalmodijom, antifonama i pjesmama, kao i djelima, gestama i tjelesnim držanjem.“ (SC 30)
Kada se te izjave uzmu zajedno, nametnulo se očito najneposrednije praktično tumačenje.
Ne uzimajući u obzir brojne druge čimbenike koji su bili na djelu, tumačenje i provedba aktivnog sudjelovanja kod većine pastira u većini župa, gotovo posvuda, sveli su se na shvaćanje da aktivno sudjelovanje prvenstveno znači gotovo ništa više od maksimalne vanjske aktivnosti vjernika tijekom slavljenja mise i širenja laičkih liturgijskih službi.
Ono što je možda bilo zanemareno ili barem nerazmjerno potisnuto u stranu u žurbi početne provedbe bilo je čitavo prvo poglavlje konstitucije o liturgiji, koje iznosi duboku sintezu crkvene teologije liturgije.
Na njega se misli kada konstitucija kaže da aktivno sudjelovanje „traži sama narav liturgije“; prvo poglavlje, zapravo, nosi naslov „Otajstvo svete liturgije i njezina važnost za život Crkve“.
Isto tako, odmah nakon izjave konstitucije o aktivnom sudjelovanju slijedi dugačak niz aktivnosti formacije koje su potrebne kako bi se ispunio njezin zahtjev: počevši od liturgijske formacije svećenika u bogosloviji, preko formiranja profesora koji će ih poučavati, osnivanja liturgijskih instituta za obrazovanje tih profesora i tako dalje.
Jasno je da za poziv Crkve na aktivno sudjelovanje u liturgiji nije postojalo brzo i jednostavno rješenje. To je zadaća koja je trebala zahtijevati vrijeme, a u stvarnosti su prošla desetljeća da bi Crkva počela sazrijevati u provedbi uzvišene vizije Sabora.
Dublje značenje aktivnog sudjelovanja
Srećom, više od 60 godina nakon početne provedbe Sacrosanctum Concilium, cjelovita zadaća autentične liturgijske obnove nastavlja se. Uz pomoć nekoliko posaborskih uputa o liturgiji, mjerodavnih tumačenja brojnih papa i zrelog promišljanja o iskustvu stečenom od Sabora, svećenici i laici sve dublje razumijevaju značenje aktivnog sudjelovanja te ga počinju provoditi na župnoj razini.
Evo pet glavnih točaka koje danas mogu pomoći pastirima i župama da vjernije i potpunije provode saborski nauk i smjernice o aktivnom sudjelovanju te koje mogu usmjeriti naša nastojanja da obnovimo Crkvu polazeći od njezina prvog izvora i usmjeravajući je prema njezinu konačnom cilju.
- Aktivno je sudjelovanje prije svega unutarnje, ali se izražava i izvana.
Musicam Sacram, posaborska uputa o svetoj glazbi iz 1967. godine, pojašnjava i razrađuje opis aktivnog sudjelovanja iz konstitucije o liturgiji. Ona uči da to sudjelovanje „treba biti prije svega unutarnje, u smislu da njime vjernici sjedinjuju svoj um s onim što izgovaraju ili čuju i surađuju s nebeskom milošću“. Istodobno se ono treba izražavati i izvana, „kako bi se unutarnje sudjelovanje očitovalo gestama i tjelesnim držanjem, klicanjima, odgovorima i pjevanjem“.
Stoga, kako nalazimo u posinodskoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis, aktivno sudjelovanje „ne odnosi se samo na vanjsku aktivnost tijekom slavlja“ i „nije samo po sebi isto što i obavljanje određene službe“.
Da je Crkva željela da aktivno sudjelovanje jednostavno znači vanjsku aktivnost, mogla je upotrijebiti izraz participatio activa. Umjesto toga odabrala je izraz participatio actuosa, koji opisuje sudjelovanje koje je potpuno angažirano i djelotvorno — potpuno i svjesno sudjelovanje čitave osobe u liturgijskom činu, koje sjedinjuje um, tijelo i dušu.
- Aktivno sudjelovanje u liturgiji jest sudjelovanje članova njegova Mističnog Tijela u Kristovu djelu.
Liturgija je djelo Isusa Krista — ona nije aktivnost koju mi sami možemo stvoriti. Krštenjem nam je omogućeno sudjelovati u tom božanskom djelu kao članovima Kristova Mističnog Tijela, sjedinjenima s Kristom Glavom, upravo kako uči konstitucija o liturgiji:
„Liturgija se s pravom smatra vršenjem svećeničke službe Isusa Krista. U liturgiji se osvećenje čovjeka označuje vidljivim znakovima i ostvaruje na način svojstven svakomu od njih; u liturgiji se vrši cjelokupno javno bogoslužje otajstvenoga Tijela Isusa Krista, tj. Glave i njegovih udova.“ (SC 7)
Papa Franjo u svom apostolskom pismu o liturgijskoj formaciji Desiderio Desideravi ponavlja to načelo:
„Postoji samo jedan čin bogoštovlja, savršen i ugodan Ocu: poslušnost Sina, čija je mjera njegova smrt na križu. Jedina mogućnost da sudjelujemo u njegovu prinosu jest da postanemo ‘sinovi u Sinu’. To je dar koji smo primili. Subjekt koji djeluje u Liturgiji uvijek je i samo Krist-Crkva, Kristovo Mistično Tijelo.“
- Aktivno sudjelovanje znači suobličavati se otajstvu koje se slavi, a ne prilagođavati liturgiju sebi.
Mnoge liturgijske zloupotrebe koje su se dogodile neposredno nakon Sabora provodile su se u ime odgovaranja na pastoralne potrebe vjernika i pod zastavom aktivnog sudjelovanja.
Priznajući legitimni napredak koji je Crkva ostvarila od Sabora, papa Benedikt XVI. u Sacramentum Caritatis nudi važan ispravak pretjerivanja „pastoralne liturgije“, govoreći da „aktivno sudjelovanje koje traži Sabor treba shvatiti u bitnijem smislu, na temelju veće svijesti o otajstvu koje se slavi i njegova odnosa prema svakodnevnom životu“.
Nadalje kaže da „plodonosno sudjelovanje u liturgiji zahtijeva da osoba bude osobno suobličena otajstvu koje se slavi, prinoseći svoj život Bogu u jedinstvu s Kristovom žrtvom za spasenje cijeloga svijeta“.
Drugim riječima, aktivno sudjelovanje u liturgiji treba nas promijeniti — ono nas ne poziva da mijenjamo liturgiju kako bismo je prilagodili osobnim ukusima, sklonostima i željama ljudi.
Premda je ponekad moguće učiniti određene, ograničene pastoralne prilagodbe kako bi se različitim skupinama u različitim kulturama olakšalo aktivno sudjelovanje, krajnji cilj aktivnog sudjelovanja u liturgiji jest preobrazba osobe na sliku Kristovu kroz liturgijski čin samopredanja.
Papa Franjo to u Desiderio Desideravi izražava ovako:
„Liturgija je Kristovo svećeništvo, objavljeno nam i darovano u njegovu vazmenom otajstvu, uprisutnjeno i djelatno posredstvom znakova koji se obraćaju osjetilima (voda, ulje, kruh, vino, geste, riječi), kako bi Duh, uranjajući nas u vazmeno otajstvo, mogao preobraziti svaku dimenziju našega života, sve nas više suobličujući Kristu.“
- Aktivno sudjelovanje u liturgiji istodobno nas oblikuje i zahtijeva formaciju.
Sama liturgija, kada se dobro slavi, ima sposobnost poučavati nas i oblikovati. Istodobno ona zahtijeva formaciju — osobito mistagošku katehezu koja vjernicima pomaže naučiti kako od liturgijskih znakova prijeći prema stvarnostima koje oni označavaju.
Zbog toga je papa Benedikt XVI. učio da je „prvi način za poticanje sudjelovanja Božjega naroda u svetom obredu pravilno slavljenje samoga obreda“ te, nadalje, da je umijeće liturgijskoga slavljenja, poznato i kao ars celebrandi, „najbolji način da se zajamči njihovo actuosa participatio“. Ars celebrandi, kaže on, „plod je vjerne privrženosti liturgijskim normama u svoj njihovoj punini“.
Stoga su pažnja posvećena ispravnom i umješnom slavljenju liturgije te njezino dostojanstveno izvršavanje bitna pomoć aktivnom sudjelovanju. Kada se liturgija slavi lijepo, vjerno i ispravno, vjernike je lakše privesti djelotvornom sudjelovanju u njoj, i to kako sjajem samih znakova tako i uz pomoć kateheze o njihovu značenju.
- Sudjelovanje u euharistijskoj Žrtvi izvor je i vrhunac kršćanskoga života.
I naposljetku, aktivno sudjelovanje u liturgiji temeljno je za autentičnu obnovu Crkve jer je euharistijsko slavlje „izvor i vrhunac života i poslanja Crkve“.
Sudjelujući u Kristovu prinosu samoga sebe Ocu, životi vjernika sve više postaju živa žrtva — „čin bogoštovlja ugodan Bogu“ — i tu euharistijsku formu prenose u svoj svakodnevni život kao učenici-misionari.
Ili, kako je to papa Benedikt XVI. tako lijepo izrazio:
„Ljubav koju slavimo u sakramentu nije nešto što možemo zadržati za sebe. Po svojoj naravi zahtijeva da je dijelimo sa svima. Ono što svijetu treba jest Božja ljubav; potrebno mu je susresti Krista i vjerovati u njega. Euharistija je stoga izvor i vrhunac ne samo života Crkve nego i njezina poslanja: ‘autentično euharistijska Crkva jest misionarska Crkva.’“
Duboko i obnovljeno razumijevanje aktivnog sudjelovanja u liturgiji danas je potrebno jednako kao što je ikada bilo. Uz pomoć Duha Svetoga i našu spremnu suradnju, naše župe doista mogu postati mjesta preobrazbe, posvećenja i poslanja.
A obnova Crkve u našem vremenu može poteći iz svojega prvoga izvora i biti usmjerena prema svojemu pravom cilju, tako da jednoga dana bude dovedena do punine u beskrajnom sudjelovanju u liturgiji nebeskoga Jeruzalema.
Bilješke
- Drugi vatikanski ekumenski sabor, Musicam Sacram, Uputa o glazbi u liturgiji, 9. veljače 1967., br. 15.
- Isto.
- Papa Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, postsinodska apostolska pobudnica, 22. veljače 2007., br. 52.
- Isto, br. 53.
- Papa Franjo, Desiderio Desideravi, apostolsko pismo, 29. lipnja 2022., br. 15.
- Sacramentum Caritatis, br. 52.
- Isto, br. 64.
- Desiderio Desideravi, br. 21.
- Sacramentum Caritatis, br. 38.
- Isto.
- Isto.
- Isto, br. 3; usp. Sacrosanctum Concilium, 10 i Lumen Gentium, 11.
- Isto, br. 16.
- Isto, br. 84.
