Samo Bog može donijeti pravi mir za kojim čezne ljudsko srce.
On je moguć samo ako slijedimo primjer koji nam donosi današnji prikaz susreta Marije i Elizabete. U središtu njihova susreta je Onaj kojega je nosila Marija. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.
USPOSTAVA PRAVOG MIRA JE U VRŠENJU VOLJE BOŽJE!
U današnjem prvom čitanju (vidi Mih 5, 1-4a) sam Bog po proroku naviješta spasenje, ali to spasenje neće doći iz najvećeg i najvažnijeg židovskog grada, nego naprotiv iz najmanjeg među kneževstvima Judinim.
Božji zahvat spasenja nikad nije po ljudskim mjerilima, kao što njegova snaga i pobjeda nije u ljudskoj mišici. On izabire ono što je malo i neznatno da bi ostvario ono što je veliko i vječno.
Zato izabire najmanje kneževstvo Judino da bi iz njega podigao najvažnijeg vladara čiji je izvor božanski, a ne ljudski, jer kaže: njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena (Mih 5, 1b). Taj vladar će drugačije upravljati Božjim narodom, a njegova vlast znači uspostavu mira u ljudskim srcima.
Uspostava njegove vlasti započinje već utjelovljenjem u krilu Djevice koja je prva prepustila svoje srce i svoju utrobu za njegovo prijestolje. Ona je također postala i prva prenositeljica i širiteljica njegove vlasti.
Dolazak Božji među ljude i uspostava Božje vlasti događa se po vršenju volje Božje. Marija ga može nositi drugima, jer je najprije sama dopustila biti u svemu nošena od njega. U njenom pristanku na Božji plan na najbolji se način pokazalo značenje riječi: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« (Heb 10, 7b).
Bog se služi malenima i neznatnima da bi činio velika djela. On zato silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne (vidi Lk 1, 52).
ŠTO NAM PORUČUJE SUSRET MARIJE I ELIZABETE?
Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista. Svaki susret bez Krista je besmislen, a s Kristom dobiva pravi smisao i pravu radost. Istinski se mogu radovati oni koji traže Boga i koji žele vršiti volju Božju i živjeti u Božjoj blizini.
U ovo vrijeme dok se pripremamo za slavlje Kristova rođendana bit ćemo naravno izloženi i napastima da nam to slavlje i pravu radost susreta netko sa strane pokuša ukrasti i pokvariti.
Naime, nerijetko se to događa da netko nečiste i neizmirene savjesti u ovakve dane velikih kršćanskih slavlja poludi i pobjesni, i da nam zbog svog grešnog života i savjesti opterećene grijesima pokuša nametnuti svoje nemire, kako ne bismo mogli misliti na radost koja se dogodila u Betlehemu (nego da mislimo na tu tematiku kojom nas je taj netko zaskočio)…
Znamo kako se Herod uznemirio kad je čuo da se negdje u njegovoj blizini rodio novi kralj Izraelov, a uznemirio se s njime i sav dvor njegov.
Takav dakle ne može zadržati to svoje nezadovoljstvo u sebi nego ima potrebu prenijeti ga drugima oko sebe…
A istina je naime, da svatko prenosi drugima ono što nosi u sebi!
Također je zanimljivo i to što Herod nije znao pronaći put do toga kralja koji mu ja bio tako blizu, a pronašli su ga Mudraci koji su prešli tako daleki put.
Život u grijehu je taj koji čovjeka udaljuje od Boga, stvara mu nepremostive zapreke, čini ga slijepim za ono što mu je često pred nosom. Dobra slika toga su i stari Izraelci koji su lutali pustinjom četrdeset godina nesposobni ući u obećanu zemlju, a sve zbog svojih grijeha i nevjere.
Herod se pravio da želi saznati gdje se rodio kralj Izraelov, pa je zatražio od Mudraca da mu dođu javiti kad ga nađu, a što mu je zapravo bilo u srcu iskusila su uskoro betlehemska djeca. A to što ga on nije išao tražiti s njima govori o njegovoj nespremnosti da se pokaje i napusti grešan život.
Herodi svijeta uvijek bjesne na vijest o rođenju Spasitelja, pa se nemojmo iznenaditi ako takvih bude i u ove dane, čak i unutar naših vlastitih obitelji. Moramo zato biti i mudri i budni, te poput Mudraca koji su se išli pokloniti Kristu, ne dozvoliti da nam neki Herod nametne svoje tematike, svoje neizmirenosti…
Ali isto tako, nemojmo upasti u zamku vlastitih neizmirenosti, pa da mi sami budemo Herodi svojim bližnjima ili ljudima koje ćemo susretati.
Slijedimo primjer susreta Marije i Elizabete, pa jedni drugima dijelimo istinsku radost zbog Isusove blizine, zbog njegova skorašnjeg rođenja među nama.
Oni koji jedni drugima idu zbog Krista, koji se sastaju zbog Krista, oni će pravo iskusiti i proslaviti radost njegova rođenja, i na ispravan način će doživjeti radost međusobnog zajedništva..
Svaki naš susret trebao bi za cilj imati donijeti drugima Krista i susresti ga u drugome. Svaki susret bez njega u središtu često bude promašaj. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.