Naslovnica Crkva Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio...

Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista

Samo Bog može donijeti pravi mir za kojim čezne ljudsko srce.

On je moguć samo ako slijedimo primjer koji nam donosi današnji prikaz susreta Marije i Elizabete. U središtu njihova susreta je Onaj kojega je nosila Marija. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.

USPOSTAVA PRAVOG MIRA JE U VRŠENJU VOLJE BOŽJE!

U današnjem prvom čitanju (vidi Mih 5, 1-4a) sam Bog po proroku naviješta spasenje, ali to spasenje neće doći iz najvećeg i najvažnijeg židovskog grada, nego naprotiv iz najmanjeg među kneževstvima Judinim.

Božji zahvat spasenja nikad nije po ljudskim mjerilima, kao što njegova snaga i pobjeda nije u ljudskoj mišici. On izabire ono što je malo i neznatno da bi ostvario ono što je veliko i vječno.

Zato izabire najmanje kneževstvo Judino da bi iz njega podigao najvažnijeg vladara čiji je izvor božanski, a ne ljudski, jer kaže: njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena (Mih 5, 1b). Taj vladar će drugačije upravljati Božjim narodom, a njegova vlast znači uspostavu mira u ljudskim srcima.

Uspostava njegove vlasti započinje već utjelovljenjem u krilu Djevice koja je prva prepustila svoje srce i svoju utrobu za njegovo prijestolje. Ona je također postala i prva prenositeljica i širiteljica njegove vlasti.

Dolazak Božji među ljude i uspostava Božje vlasti događa se po vršenju volje Božje. Marija ga može nositi drugima, jer je najprije sama dopustila biti u svemu nošena od njega. U njenom pristanku na Božji plan na najbolji se način pokazalo značenje riječi: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« (Heb 10, 7b).

Bog se služi malenima i neznatnima da bi činio velika djela. On zato silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne (vidi Lk 1, 52).

ŠTO NAM PORUČUJE SUSRET MARIJE I ELIZABETE?

Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista. Svaki susret bez Krista je besmislen, a s Kristom dobiva pravi smisao i pravu radost. Istinski se mogu radovati oni koji traže Boga i koji žele vršiti volju Božju i živjeti u Božjoj blizini.

U ovo vrijeme dok se pripremamo za slavlje Kristova rođendana bit ćemo naravno izloženi i napastima da nam to slavlje i pravu radost susreta netko sa strane pokuša ukrasti i pokvariti.

Naime, nerijetko se to događa da netko nečiste i neizmirene savjesti u ovakve dane velikih kršćanskih slavlja poludi i pobjesni, i da nam zbog svog grešnog života i savjesti opterećene grijesima pokuša nametnuti svoje nemire, kako ne bismo mogli misliti na radost koja se dogodila u Betlehemu (nego da mislimo na tu tematiku kojom nas je taj netko zaskočio)…

Znamo kako se Herod uznemirio kad je čuo da se negdje u njegovoj blizini rodio novi kralj Izraelov, a uznemirio se s njime i sav dvor njegov.

Takav dakle ne može zadržati to svoje nezadovoljstvo u sebi nego ima potrebu prenijeti ga drugima oko sebe…

A istina je naime, da svatko prenosi drugima ono što nosi u sebi!

Također je zanimljivo i to što Herod nije znao pronaći put do toga kralja koji mu ja bio tako blizu, a pronašli su ga Mudraci koji su prešli tako daleki put.

Život u grijehu je taj koji čovjeka udaljuje od Boga, stvara mu nepremostive zapreke, čini ga slijepim za ono što mu je često pred nosom. Dobra slika toga su i stari Izraelci koji su lutali pustinjom četrdeset godina nesposobni ući u obećanu zemlju, a sve zbog svojih grijeha i nevjere.

Herod se pravio da želi saznati gdje se rodio kralj Izraelov, pa je zatražio od Mudraca da mu dođu javiti kad ga nađu, a što mu je zapravo bilo u srcu iskusila su uskoro betlehemska djeca. A to što ga on nije išao tražiti s njima govori o njegovoj nespremnosti da se pokaje i napusti grešan život.

Herodi svijeta uvijek bjesne na vijest o rođenju Spasitelja, pa se nemojmo iznenaditi ako takvih bude i u ove dane, čak i unutar naših vlastitih obitelji. Moramo zato biti i mudri i budni, te poput Mudraca koji su se išli pokloniti Kristu, ne dozvoliti da nam neki Herod nametne svoje tematike, svoje neizmirenosti…

Ali isto tako, nemojmo upasti u zamku vlastitih neizmirenosti, pa da mi sami budemo Herodi svojim bližnjima ili ljudima koje ćemo susretati.

Slijedimo primjer susreta Marije i Elizabete, pa jedni drugima dijelimo istinsku radost zbog Isusove blizine, zbog njegova skorašnjeg rođenja među nama.

Oni koji jedni drugima idu zbog Krista, koji se sastaju zbog Krista, oni će pravo iskusiti i proslaviti radost njegova rođenja, i na ispravan način će doživjeti radost međusobnog zajedništva..

Svaki naš susret trebao bi za cilj imati donijeti drugima Krista i susresti ga u drugome. Svaki susret bez njega u središtu često bude promašaj. Što mi jedni drugima donosimo? O tome će ovisiti naši susreti i naš mir.

Sa stranice dominikanci.hr