Nedavno smo obilježili Spomendan mučeništva sv. Ivana Krstitelja. I dok slavimo i podsjećamo se njegovog uzvišenog mučeništva, koje je ukorijenjeno u Božjoj nepromjenjivoj presudi i volji, osjetio sam neku vrstu ironije u našem čašćenje svetog Ivana koje se loše odražava na današnje stanje Crkve.
U osnovi, pitam se jesmo li dostojni velikih svetaca poput sv. Ivana Krstitelja, sv. Thomasa Morea i sv. Johna Fishera, s obzirom na ležeran i gotovo labav stav koji danas imamo prema samoj stvari za koju su umrli – nerazrješivosti brak.
Gdje je danas Crkva s istinom za koju je umro sv. Ivan Krstitelj? Molitva kaže da je umro kao mučenik za istinu — ali za koju istinu? Bila je to istinu o braku kao neraskidivoj vezi. Sveti Ivan je rekao Herodu Antipi: “Nije ti dopušteno imati ženu svojega brata.” (Mk 6,18). Herodijada se razvela od Filipa kako bi se “udala” za Heroda Antipu. Zbog toga se Ivan hrabro suočio s Herodom te je bio zatvoren zbog svog “zločina”.
Budimo jasni onda, sveti Ivan Krstitelj je umro kao mučenik za istinu, kojoj nas je poučio Isus (Matej 5,32 i 19,9; Marko 10,12; Luka 16,18); da je praksa razvoda i ponovni brak grešan i oblik trajnog preljuba. Sveti John Fisher i sveti Thomas More također su umrli za ovu istinu, odbivši podržati “brak” Henrika VIII s Anne Boleyn i kasniju pobunu protiv Kristove Crkve.
Danas živimo u vremenu eksplozivnog broja poništenih brakova. Prije 1970-ih u SAD-u je bilo manje od 400 poništenja godišnje. Te su se brojke popele na gotovo 60 000 godišnje sredinom 1980-ih, a sada na gotovo 30 000 godišnje (niže zbog manjeg broja vjernika katolika istodobno sa dramatičnim padom broja sklopljenih brakova).
Jasno je da mogu postojati dokazivi razlozi da određeni brakovi nisu “ono što je Bog spojio” – ta je mogućnost biblijska i ukorijenjena je u Isusovom učenju. Ali broj poništenja je zapanjujuće visok i ostavlja dojam da u osnovi prihvaćamo kulturu razvoda i samo “procesuiramo” većinu slučajeva na nejasnim osnovama kao što je, recimo nedostatak zrelosti. Sumnja li itko da bi danas Henrik VIII. mogao dobiti dekret o ništavosti od strane biskupijskog suda?
A ako vas cijela polemika o poništenju ne zanima, što kažete na drugi pristup? Zašto jednostavno ne preskočite cijelu raspravu pozivajući se na dvosmislenost koja karakterizira toliki dio današnje crkvene kulture? Zašto se toliko zaokupiti legalizmom o razvodu i ponovnom braku? Zašto jednostavno ne upoznati ljude tamo gdje jesu?
Ali što ovaj pristup govori o činjenici da su neki vrlo utjecajni sveci umrli za Gospodinov nauk o braku? Ne omalovažava li ih se tako, pa čak i dovodi u pitanje njihov pastoralni senzibilitet? Kao da kažemo: „Da su samo sveti Ivan Krstitelj, sveti Thomas More i sveti John Fisher bili više prosvijećeni po pitanju razvoda i ponovnog braka, njihova bi smrt bila izbjegnuta. Doista, cijeli se raskol mogao izbjeći, a mnogi engleski mučenici pošteđeni. Ne možemo li jednostavno gledati dalje od onoga što je Gospodin rekao?”
Ne, ne možemo samo bezbrižno odmahnuti rukom- kao da Isus nikada nije rekao da razvesti se i ponovno vjenčati znači biti u stalnom preljubu. Ovo učenje nije neki opskurni srednjovjekovni teološki pogled – ovo učenje nam dolazi upravo iz Isusovih usta na Galilejskom moru i rijeci Jordan. Stajao je nasuprot pravnom pozitivizmu svoga vremena, koji je prihvaćao razvod kao nešto što je Mojsijev zakon dopuštao, i inzistirao na tvrdom učenju. Isus je suočio ljude s dubljom istinom jer sve što je Mojsije dopustio nije bilo tako u početku “Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo?… Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” (Mt 19,5-6).
Istina, danas postoje mnogi pastoralni problemi vezani uz brak s kojima se moramo suočiti. Ali mnoge od njih sami smo stvorili jer nismo uspjeli objaviti i zahtijevati ono što Bog uči o braku i drugim aspektima moralnog života. Stoga je gotovo nemoguće zamisliti Isusa kako okuplja svećenstvo današnjeg vremena i po pitanju braka govori: “Bravo, dobri i vjerni sluge! Dobro ste čuvali moje učenje i predali ga netaknuto.”
Umjesto toga, pomirili smo se razvodom i ponovnim ‘vjenčanjem’, a svjedoci poput svetog Ivana Krstitelja, svetog Thomasa Morea i svetog Ivana Fishera svjedoče protiv nas. Oni su bili jasni, a mi smo nejasni. Oni su ustali, a mi se skrivamo iza politike i procedura. Progovorili su kada je Gospodnje učenje bilo zanijekano, ali danas malo njih hrabro govori. Oni su umrli kako bi podržali nerazrješivost braka, dok mi odrađujemo poništenja kao stvar rutine – i još gore, zaobilazimo čak i to obraditi i gledamo kako poslati rastavljene i ponovno vjenčane ravno na red za pričest. Propovjedaonice također šute o pitanjima razvoda i ponovnog braka.
Ne, nismo dobro podnijeli krizu braka i obitelji. Ne mogu se otresti vizije svetog Ivana Krstitelja, svetog Thomasa Morea i svetog Ivana Fishera kako nas sude jer smo bili toliko popustljivi prema kulturi razvoda i ponovnog braka. Nismo im dostojni ni sandale dodati.
