Tajne sile postoje i djeluju u povijesti. Znamo da jednostavna dinamičnost ljudskih strasti i pogrešaka zapravo nije dovoljna da objasni revolucionarne procese koji stoljećima napadaju Crkvu i kršćansku civilizaciju. Upravo je katolička misao u 19. i 20. stoljeću strogo istraživala i dokumentirala postojanje ove stvarnosti, koja se može definirati kao „urota“ ili „zavjera“, ako pod tim pojmovima podrazumijevamo postojanje sila koje svoje ciljeve postižu nedopuštenim i nemoralnim metodama u tajnosti.
Msgr. Henri Delassus (1836.-1921.) napisao je važnu knjigu La concurration antichrétienne: le temple maçonnique voulant s’élever sur les ruines de l’Eglise catholique (Pariz 1910., tri volumena, s predgovorom koji je napisao Rafael Merry del Val) o tajnim društvima. Upravo su tajna društva vodila revolucije, objašnjava Plinio Corrêa de Oliveira, te su za cilj imala uspostavljanje utopijske „Univerzalne republike“, koja bi poništila sve legitimne razlike među stanovništvom, obiteljima i društvenim klasama (Rivoluzione e Contro-Rivoluzione, Sugarco, Milano 2009., str. 117).
Postojanje ove „zavjere“ potvrđeno je u papinskim dokumentima, a posebno u enciklici Humanum genus Lava XIII. U enciklici Papa osuđuje đavolsku zavjeru masonstva koja kao „krajnju svrhu ima potpuno svrgavanje religioznog i političkog poretka svijeta koje je stvorilo kršćansko učenje i zamjena stanja stvari u skladu s njihovim idejama, čiji će temelji i zakoni biti izvedeni iz pukog naturalizma“. (Enciklika Humanum genus, 20. travnja 1884., ASS, volumen 16 (1883. – 1884.), str. 417-448).
Identitet zavjerenika može se razlikovati, ali trajni upravitelj revolucionarnih procesa je Sotona, pali anđeo i vječni pobunjenik. Pape i kontra-revolucionari ne propuštaju rasvijetliti sotonsku bit revolucije, koja naizgled „gradi“, ali u stvarnosti uništava. Cilj Sotone je poništiti djelo stvaranja i otkupljenja, izgraditi društveno kraljevstvo demona, pakao na zemlji koji preoblikuje vječnost. Suprotno tome, kršćanska civilizacija predočuje Kristovu nebesku (rajsku) vladavinu. U tom smislu revolucija ima svoju suštinu u neredu, dok kršćanska civilizacija predstavlja red par excellence.
Također priču o COVIDu-19 trebalo bi analizirati iz perspektive crkvene povijesti, ali podložne slijeđenju pouke velikih mislioca katoličke misli koji se nikada nisu odrekli upotrebe razuma. Misao ima neka ustanovljena pravila u logici, filozofskoj disciplini. Predmet logike je, kako objašnjava sveti Toma Akvinski, aktivnost razuma (Komentari na analitiku Aristotela, prvi volumen, prvo predavanje). Logika je analiza misaonih procesa kojom se shvaćaju struktura i zakoni u različitim vremenima.
Bez obzira na to, nije moguće održati logiku bez pomoći milosti. Tada postoji potreba za božanskom milošću koja osvjetljava čovjekovu inteligenciju i jača njegovu volju. U konačnici, uz pomoć nadnaravnog postiže ono za što njegova narav nije bila sposobna. Opet Corrêa de Oliveira primjećuje: „čak ako je inteligencija po prirodi logična, čovjek nikada ne može biti potpuno logičan bez pomoći božanske milosti, iz dva razloga: u prvom redu, jer ljudska inteligencija nije nepogrešiva (…); dok u drugom redu čovjek pronalazi tisuću prepreka koje se suprotstavljaju logici ”. Koje su to unutarnje prepreke? Često se dogodi da logika otkriva neugodne istine ili odgovornosti, pa u tom slučaju osoba pokušava izbjeći logiku. Na svijetu nema ništa prirodnije. Ljudi pokušavaju pobjeći i zatvoriti oči kada su suočeni s logikom”. (R. de Mattei, Plinio Correa de Oliveira, Apostolo di Fatima. Profeta del Regno di Maria, Fiducia, Roma 2017., str. 30-31).
Odricanje korištenja logike dovodi do atrofije razuma i trijumfa mašte, oblika mišljenja koji ne slijedi fiksna pravila niti logičke veze, ali je često određeno emocionalnim stanjem. Mašta je unutarnje osjetilo, najplemenitije od unutarnjih osjetila, ali ono što nas lakše vodi u pogrešku.
Da bismo u potpunosti razumjeli tako složen događaj kao što je eksplozija pandemije COVIDa-19 potrebno je pažljivo koristiti instrument logike, osvijetljen Vjerom. Moramo biti oprezni prema lažnim učiteljima koji dolaze iz redova Revolucije, koji tvrde da objašnjavaju što se događa, bez svjetla vjere, zloupotrebljavajući razum.
U Italiji jedan od ovih malignih učitelja, točnije ambiciozni filozof Diego Fusaro, objasnio je COVID-19 kao zapadnu zavjeru protiv komunističke Kine. Filozof Fusaro je 26. veljače 2020. na radio postaji (RadioRadio) iznio tezu: „o tome da na neki način postoji produžena ruka Sjedinjenih Američkih Država u svemu ovome. Ova teza omogućuje nam da shvatimo činjenicu kako je virus došao iz kineskih laboratorija i da je mogao procuriti na razne načine. Prije svega ovi događaji omogućuje nam da odgovorimo na pitanje koje inače ostaje bez odgovora… Tko od svega ovoga ima koristi? Kina, koja je trenutačno u najgoroj krizi, sigurno nema koristi jer se našla na koljenima dok je prije trijumfirala na ekonomskoj razini, pa čak prestigla Sjedinjene Američke Države“.
Također, 8. ožujka na istoj postaji, Fusaro navodi kako je „Italija tijekom posljednje dvije godine bila jedna od zemlja koja se na ekonomskoj razini približila Kini; preko Puta svile i potpisa Di Maia na tom projektu. To je izazvalo bijes i nezadovoljstvo Washingtona zbog blizine Italije Kini. Uostalom koje su zemlje najviše pogođene COVID-19? Kina, Iran i Italija. Ne može se izbjeći činjenicu da su to zemlje koje nisu usklađene s Washingtonom, već su neko vrijeme bile na nišanu monarhiji dolara“.
Fusaro nastavlja insinuirati da su Sjedinjene Američke Države stvorile pandemiju kako bi oslabile Kinu te njoj bliske zemlje poput Italije i one iz Trećeg svijeta. Ova pseudo-logika je zabluda ne samo zato što je dokazana pogrešnima činjenicama, već zato što u sebi ima prirodu sofizma.
Činjenica jest da pandemija predstavljala jedan od glavnih uzroka Trumpovog izbornog poraza. Ako su danas neke države na koljenima nakon deset mjeseci koronavirusa, onda su to upravo Sjedinjene Američke Države i Europa, dok je Kina proizašla iz zdravstvene krize ne samo neozlijeđena, već ekonomski oporavljena.
Sofizam je u supstituciji uzročne veze koja mora karakterizirati svaku operaciju razuma. Sažetak sofizma u poznatoj rečenici post hoc, ergo propter hoc (nakon ovoga, dakle zbog ovoga). Način razmišljanja koji logički poredak zamjenjuje kronološkim, pretpostavljajući da ako događaj slijedi drugi, prvi mora biti uzrok drugog. U stvarnosti je privremena sukcesija nužna da bi postojao relacijski uzrok, budući da svakom učinku mora prethoditi uzrok, ali ta vremenska povezanost nije dovoljna da se bilo što dokaže.
Fusaro, učenik Costanza Prevea (1943.-2013.) i teoretičar Rifondazione Communista, po uvjerenju neokomunist, koji tvrdi da iza sebe ostavlja socijalno-ekonomsku analizu Marxa ne odričući se dijalektičke vizije, utemeljene na poricanju principa neproturječja. Ono što zabrinjava nisu njegove slabe teze, već uspjesi koje one imaju u konzervativnim i tradicionalističkim krugovima, koji i bez da se izričito pozivaju na njega, miješaju njegove anti-američke teorije s onom anti-katoličkom sektom QAnon, koja potvrđuje postojanje zločinačkog plana, koji je izradila globalistička elita, za pokoravanje cijelog čovječanstva putem zdravstvene diktature. COVID-19 je (prema njima) samo jednostavna gripa i mjere koje preporučuju progresivne ili konzervativne vlade cijeloga svijeta, poput lockdowna, nošenja maski i socijalnog udaljavanja bili bi instrumenti i simboli ove radnje za poništavanje individualne slobode i na kraju proces istrijebljena čovječanstva.
Moram reći da ove teze uopće nemaju nikakve veze s velikom tradicijom katoličke misli koja, kada se osvrće na postojanje protukršćanske zavjere, svaku tvrdnju potkrepljuje preciznom dokumentacijom, a prije svega nikad ne zamjenjuje vjeru i razum maštom. Dojam koji ponekad imamo je suočavanje s fenomenom kognitivne disonance, gdje je stvarnost deformirana emocionalnim stanjem ili apofenijom, psihičkim stanjem koje gura uspostaviti značajne veze između događaja lišenih bilo kakve uzročne veze.
Trebamo li ukinuti svaki oblik zaštite i socijalnog distanciranja zbog borbe protiv „zavjere“? Gennaro Malgieri, koji je zabilježio lucidan, povijesni dnevnik invazije koronavirusa, ispravno primjećuje: „oni koji osporavaju jedini zaštitni sustav koji imamo na raspolaganju su iskreno smiješni, ali izbjegavaju naznačiti alternativu“ (Sotto il segno del pipistrello. Dentro la pandemia. Un diario, Fergen, Roma 2020., str. 14). Očuvanje života glavni je temelj svake zajednice, a oni koji moraju čuvati to načelo odlučuju o „izvanrednom stanju“. Preispitivanje ovog principa previše je jednostavno; otvara put društvenom rastvaranju i upućuje nas na trajni kaos, na odbacivanje zakonitosti i legitimiteta (IVI, str. 147-148).
Nema sumnje da tajne snage djeluju i nastoje iskoristiti u svoju korist izvanrednu situaciju u kojoj se nalazi čovječanstvo. Kako uči sveti Alphonso Liguori: „sve što se događa, događa se voljom Božjom” (Dell’uniformità alla volontà di Dio, Roma 1874., str. 12).
Međutim, Božanska providnost, uvijek vodeći povijest, pretvara zlo u dobro i danas ova posebna izvanredna situacija može favorizirati bitku za branitelje kršćanskog poretka. Nikada nije bilo povoljnijeg trenutka da se oštro kritizira revolucionarni proces kako bi se pokazalo da ne postoji drugo rješenje osim povratka prirodnom i kršćanskom poretku. Razdoblja zdravstvenih karantena, koje je čovječanstvo već puno puta u povijesti doživjelo, razdoblja su u kojima duše ne smiju potpasti pod dominaciju mašte, već moraju potvrditi primat razuma i volje očiju podignutih prema Bogu. Kako sv. Pavao od Križa uči: „Budite osamljeni što više možete, tako da vam stvorenja ne oduzmu vaša sjećanja“ (Lettere, Roma 1924, vol. II, str. 509); „Bog Vam želi u pustinji najdublje samoće govoriti riječi života i podučiti vas nauci svetaca“ (IVI, svezak III, str. 515).
Roberto de Mattei
