Nakon članka denverskog nadbiskupa Samuela J. Aquila u časopisu America, u kojemu je ponovio crkveno učenje o važnosti pristupa Svetoj pričesti s ispravnom nakanom, čikaški kardinal Blase J. Cupich je nadbiskupu napisao pismo, sugerirajući mu da javno pojasni neke dijelove, jer sadrži neke ‘upitne stavove’. Iznio je i interesantnu primjedbu nadbiskupu Aquili (na koju je nadbiskup kasnije i neizravno odgovorio):
„S poštovanjem primjećujem da je tvrdnja kako možemo učiniti nešto čime bi umanjili Euharistiju ili njezine učinke u suprotnosti s dugogodišnjim naukom Crkve. Katolička sakramentalna teologija temelji se na pretpostavci da su sakramenti Kristovo djelo, što je Katolička Crkva potvrdila na Koncilu u Tridentu (DS 1608), tj. da sakramenti djeluju činom izvršenja (ex opere operato), ili, kako je sv. Toma napisao u Summi theologiae (III., a. 68, q. 8): „Sakrament se ne vrši pravednošću celebranta ili primatelja, već snagom Božjom“. Zahvaljujući Božjoj naravi, Krist i njegova djela nikada ne mogu biti umanjena bilo kojim postupkom s naše strane“.
Ovdje kardinal Cupich ističe da nedostojni primatelj Svete pričesti uistinu prima Kristovo tijelo i pogrešno zaključuje da prima i milost koja bi trebala pratiti Svetu pričest. Ali Bog nas ne prisiljava svojom milošću. Kao što to izražava drevni himan kojega je napisao sveti Toma Akvinski za blagdan Tijelova: „Sumunt boni, sumunt mali, sorte tamen inaequali, vitae vel interitus – Dobar, opak blaguju ga, kob je ipak svakom druga: život ili smrtni mrak“.
Teško je povjerovati da kardinal Cupich zaista misli da pričesnici primaju milosti u potpunosti bez obzira na stanje njihove duše i njihove tendencije prema dobru. Takav stav bi predstavljao praznovjerje. Pretvorio bi Presveti Sakrament u magični amulet koji spašava ljude bez njihova znanja i pristanka.
Primjerice, uzmite sakrament ženidbe. Učinkovitost sakramenta ne ovisi o dostojanstvu službenika, a to su u ovom slučaju sami supružnici. Ako ispunjavaju uvjete za valjanost – u osnovi se mogu vjenčati pred ovlaštenim svjedokom – doista će se vjenčati, bez obzira žene li se iz nedostojnih motiva (na primjer novca) ili su u stanju smrtnog grijeha. Par će se međusobno vezati bračnom vezom, da, ali to ne znači da će uživati u milostima koje sakrament nudi. Bit će pridruženi, kako je Shakespeare opisao takav par, „kao zima za lošeg vremena“, nerazrješivo, ali ne i sretno.
Doista, djelovanje sakramenata je objektivno poput djela Kristova, ali ako želimo imati koristi od njih, ne smijemo stvarati zapreke milosti. Naravno, da dojenčad ne stvara takve prepreke, ali učinke milosti nećemo vidjeti dok ne odrastu do određene dobi kada mogu surađivati s njom.
Krštenje ne označava nemogućnost našega odlaska u Pakao: Tamo će to doista biti znak srama. Primanje bilo kojeg sakramenta bez ispravne nakane je grijeh protiv ovih svetinja. To je svetogrđe. Ne primamo milosti preko grijeha, već gubimo one milosti koje smo imali prije.
Riječi kardinala Cupicha stvaraju nejasnu razliku između Božje unutarnje i izvanjske slave. Napisao je da „Krista i njegova djela nikada ne možemo umanjiti bilo kojim postupkom s naše strane“, a to vrijedi za unutarnju slavu koja je svojstvena Kristu. Ali razmislite o aktivnostima koje, kao što bismo mogli reći, „daju slavu Bogu“: podučavanje djece Vjeri, izgradnja lijepe Crkve, gorljivo sudjelovanje na Sv. misi koju je na istinski dostojan način slavio sveti svećenik.
Te aktivnosti nešto čine; one daju slavu Bogu koju bi On trebao imati, ali prerijetko je prima od nas. Ako se te stvari prestanu događati, onda je Božja slava umanjena na zemlji. Ali ona se ne umanjuje na nebu. Slava koja mu je svojstvena ne može se smanjiti ili povećati bilo čime što (mi) možemo učiniti. Ali sigurno možemo učiniti više napora da mu damo slavu koju ovdje zaslužuje. Prema riječima Georgea Herberta: „U svome srcu, iako ne na nebu, mogao bih Te podići“.
Također, kada se Presveti Sakrament primi nedostojno, kada se liturgija slavi nemarno ili na ružan način, kada izgrednici pale ili skrnave crkve ili kada su svećenici toliko nedostojni svoga staleža da zlostavljaju djecu, ove stvari čine stvarne razlike u Božjoj izvanjskoj slavi.
Bogu zasigurno nije nanesena šteta, ali djela skrnavljenja i uvreda prema Bogu su stvari na koje katolici moraju odgovoriti, uz veće napore da Bogu vrate određenu mjeru časti koja mu pripada od strane ljudskoga roda. Možda je prikladno o Bogu razmišljati kao da je u potpunosti iznad sukoba, ali pozvani smo izgraditi Božje Kraljevstvo na zemlji – graditi Njegovu Crkvu i Njegovu vladavinu u srcima ljudi. Kao što znamo, ovo je projekt koji može ići unatrag, kao i naprijed, sukladno naporima katolika i neprijatelja Crkve. Ovi potonji ne spavaju. Ne bi ni mi smjeli.
