Danas se čini prilično modernim reći kako netko može biti tomist sve dok prihvaća i priznaje egalitarnu vladavinu teoloških i filozofskih škola. Ali je li to ono što Crkva naučava?
U postkoncilskom dobu često postoji tendencija osvrnuti se na vrijeme koje je prethodilo Drugom vatikanskom saboru i pronaći razloge zbog kojih je nastala cijela ova kriza. Ovo nije svojstveno samo onima koji žele spasiti Sabor od ‘duha sabora’; nalazimo ga i među tradicionalnim katolicima, za koje vjerujem da ne žele ispasti bezbrižni pretvarajući se da su svi naši problemi započeli 1960-ih. Jedan od tzv. problema koji se često spominje jest, kako kažu, pretjerano naglašavanje tomizma. Ovo je, naravno, bila primarna poanta zagovornika nove teologije (fra. Nouvelle théologie) koji su opetovano naglašavali potrebu povratka na rane crkvene izvore (lat. ad fontes), često zaobilazeći sv. Tomu. O. Garrigou-Lagrange, rekao je sljedeće govoreći o novom teološkom pokretu: „Ne mislimo da su pisci o kojima smo raspravljali napustili doktrinu sv. Tome. Naprotiv, nikada ga se nisu pridržavali, niti su ga ikad dobro razumjeli.”[1] Ali oni koji osuđuju pretjerano naglašavanje sv. Tome sad to čine na različite načine i mnogo su suptilniji.
Na primjer, biskup Barron, iako sebe naziva tomistom, osuđuje ‘zatvoreni tomizam’ prošlosti koji se zatvara kao samostalan sustav, ali promiče ‘otvoreni tomizam’, koji dopušta istovremeno prihvaćanje suvremenih teologa poput Hans Urs von Balthasara ili grana filozofije kao fenomenologija. Drugi način je s pomoću nekih elemenata istočnog katolicizma, inzistiranja na posjedovanju vlastite teološke i filozofske tradicije, kao što možemo vidjeti u jednom od temeljnih dokumenata istočnog katolicizma, „Hrabrost da budemo sami“ (eng. The Courage to be Ourselves) melkitskog nadbiskupa Tawila, koji kaže da Istok ne smije kopirati teologiju Zapada.
Ovi stavovi, iako ih se potencijalno može uzeti u određenom podnošljivom smislu, doveli su do preuveličavanja takvih osjećaja, koji često proizlaze iz lošeg razumijevanja povijesti i pojmova, uključenih filozofskih i teoloških tema. Još uvijek se na župnoj razini mogu naći mnogi svećenici koji znaju više o Rahneru ili Kantu nego o sv. Tomi Akvinskom, dok možda govore o doprinosima dotičnog sveca. Slično tome, susreo sam se s nekim istočnim katolicima koji izjavu nadbiskupa Tawila shvaćaju kao da tomizam nema mjesta u teologiji istočnih katolika i oni mogu slobodno prihvatiti sve unutar istočnog pravoslavlja, uključujući poricanje Filioque, kako implicira melkitski nadbiskup Zoghby.[2] Danas se čini prilično modernim reći kako netko može biti tomist sve dok prihvaća i priznaje egalitarnu vladavinu teoloških i filozofskih škola. Ali je li to ono što Crkva naučava?
Već uspostavljena tradicija
Najbolje djelo o autoritetu sv. Tome već je napisano, i bilo bi glupo i oholo pokušati napraviti bolji posao. To je djelo Autoritet sv. Tome Akvinskog, dominikanca Santiaga Ramireza iz 1952. godine. U ovom članku nemam za cilj u potpunosti reproducirati njegovu raspravu, već samo sažeti neke od bitnih točaka njegova djela, ispitati pretkoncilski [3] nauk o autoritetu sv. Tome Akvinskog i koristiti se tim nalazima kao osnovom za procjenu kontroverzi u našem vremenu. Općenito, želim braniti tvrdnju koju je dao Ramirez da „i najmanje odstupanje od Tome Akvinskog nije dopušteno niti tolerirano; ali Crkva potiče i snažno hvali vjernost u nasljedovanju njegove teologije, čak i u manjim stvarima.”[4] Nadalje, ovdje također ponavljam tvrdnju iz pretkoncilskih priručnika [5] da doktrina, zahvaljujući tome što je poučava sv. Toma, iako ne doseže teološku notu de fide ili theologice certa, još uvijek ima jedinstveni autoritet i „može i mora se održati uz jednostavan pristanak, dok se uvažava mišljenje drugih teoloških škola ili crkvenih naučitelja.”[6]
Nutarnji (intrinzični) i izvanjski (ekstrinzičan) autoritet
Za razumjeti autoritet anđeoskog doktora, prvo moramo napraviti razliku između nutarnjeg i izvanjskog autoriteta; kako u filozofiji, tako i u teologiji. Ramirez to objašnjava na sljedeći način: „Jedan je intrinzičan ili znanstveni i mjeri se nutarnjim misaonim statusom pisca i intrinzičnom doktrinarnom valjanošću njegova djela. Drugi autoritet je izvanjski ili kanonski i mjeri se na poseban način odobravanjem i pohvalom Učiteljske Crkve.”[7] U prvom smislu, kažemo da čovjek ima nutarnji autoritet koji se temelji na valjanosti, ispravnosti, njegova rada i njegovoj sposobnosti u znanosti kojom se bavi. U teologiji također kažemo da netko ima taj intrinzični autoritet koji se temelji na svetosti nečijeg života, i po ovom pitanju, vidimo da ga uvijek iznova ponavlja dominikanska teološka škola i, zanimljivo, također se ponavlja na Istoku s naglaskom na grijeh koji zamračuje intelekt ili um, i znanje o božanskim stvarima koje proizlaze iz nutarnjeg jedinstva s Bogom. U potonjem smislu kažemo da čovjek ima ekstrinzičan autoritet temeljen na izjavama drugoga. Ovdje se može govoriti čak i o izvanjskom autoritetu u smislu kad učenjaci nekom daju ugled, što je svakako slučaj sa sv. Tomom Akvinskim, ali ovdje se samo želim osvrnuti na ekstrinzičan autoritet koji sv. Toma ima iz nauka Crkve, posebnu vrstu ekstrinzičnog autoriteta koji se često naziva kanonskim autoritetom.
Intrinzičan autoritet uključuje
Kad uzmemo u obzir nutarnji (intrinzičan) autoritet svetog Tome, postoji li čovjek na svijetu koji bi tako glupo sumnjao u izvanrednu narav intelekta sv. Tome Akvinskog? Može li itko pročitati i temeljito razumjeti Summa Theologica ili Summa Contra Gentiles i doći do ideje da je sveti Toma bio prostodušne naravi? Ovdje bismo trebali razmotriti samu činjenicu njegovog širokog razumijevanja ne samo jedne teološke škole, već i djela Pseudo-Dionizija[8], sv. Augustina, Boecija, Platona, Aristotela i islamskih komentatora. Dalje je pokazao svoju vlast nad svijetom filozofije tako što je sam napisao opsežne komentare na mnoga djela koja su napisali spomenuti mudroslovci. Uobičajeno je da tomisti unutar akademskih krugova ukazuju na izvrsnu encikliku Lava XIII Aeterni Patris kako bi utvrdili izvrsnost sv. Tome Akvinskog, a ova enciklika je svakako vrijedna divljenja zbog oživljavanja anđeoskog doktora. Ali ovo nije jedini dokument koji bismo mogli koristiti, već možemo ukazati na i na druge dokumente, kao što je enciklika Studiorem Ducem pape Pija XI., koji opširno raspravlja o tome kako se sv. Toma istaknuo, temeljito obradio i odgovorio na svako od prevladavajućih pitanja filozofske i teološke škole. Papa nam, među dugim popisom pohvala anđeoskom doktoru, kaže:
„Njegov nauk u pogledu moći ili vrijednosti ljudskog uma je nepobitan.
Metafizička filozofija sv. Tome, iako izložena ogorčenim napadima kritičara s predrasudama, još uvijek je zadržala, poput zlata koje nikakva kiselina ne može otopiti, neoštećenu svoju punu snagu i sjaj.
Toma Akvinski uzdigao je teologiju do najveće uzvišenosti, jer je njegovo znanje o božanskim stvarima bilo apsolutno savršeno, a snaga njegova uma učinila ga je nevjerojatno sposobnim filozofom. Toma se stoga smatra princem učitelja u našim školama, ne toliko zbog njegovog filozofskog sustava koliko zbog njegovih teoloških studija. Ne postoji grana teologije u kojoj nije pokazao nevjerojatnu plodnost svog genija.[9]“
Ovdje treba spomenuti i svetost sv. Tome Akvinskog, kako u njegovoj misli, tako i u njegovu životu. Priče o svetosti sv. Tome dobro su poznate, uključujući njegova mistična iskustva i nepokolebljivu odanost čistoći čime je zaslužio titulu anđeoskog doktora. Mogli bismo također govoriti o njegovim brojnim čudima, o kojima je papa Ivan XXII. nakon kanonizacije sv. Tome rekao:
„Zašto bismo trebali tražiti još čuda? Učinio je onoliko čuda koliko je napisao članaka. Zaista je ovaj slavni doktor, nakon apostola i prvih naučitelja, jako prosvijetlio Crkvu.[10]“
Ali također dugujemo sv. Tomi veliki dug zbog duhovne tradicije Crkve, koja nam daje jasna načela za misaonu molitvu. Ovdje je dovoljno preporučiti čitanje kratke knjige o. Faheya, Misaona molitva prema načelima sv. Tome Akvinskog, koja jasno pokazuje kako tomistička misao temeljito oživljava i daje veliko svjetlo duhovnom životu. Upravo je to poznavanje tomizma navelo papu Benedikta XV. da 1921. godine kaže sljedeće u vezi napretka u duhovnom životu: „apsolutno potrebno, dakle, češće ponavljati ono što su nas Sveto pismo i oci Crkve poučavali o ovoj temi, uzimajući za svog vodiča sv. Tomu Akvinskog.[11]“
Znajući to ne bismo mogli reći da sv. Toma Akvinski ima veliki stupanj intrinzičnog autoriteta, već da ima najviši intrinzični autoritet, a to potvrđuje i papa Lav XIII., koji naučava u enciklici Aeterni Patris:
„Opet, jasno razlikujući, kako dolikuje, razum od vjere, dok se radosno povezuju jedno s drugim, očuvao je prava i pazio na dostojanstvo svakoga; toliko, doista, da se razum, rođen na Tominim krilima, uzdigao do granica ljudskih visina, dok bi vjera jedva mogla očekivati više ili očekivati jaču pomoć od razuma, od onog što je već dobila preko Tome.“
Ekstrinzičan autoritet uključuje
Uzimajući u obzir ekstrinzičan autoritet, točnije kanonski autoritet sv. Tome Akvinskog, možemo vidjeti kako je Crkva hvalila nauk sv. Tome iznad svih drugih naučitelja, dajući mu veći autoritet nego bilo kojem drugom teologu. Ramirez komentira sljedeće: „Kad autoritet Crkve dosljedno i tijekom dugog razdoblja odobrava i hvali bilo čiju doktrinu za sve vjernike, onda tu doktrinu čini svojom vlastitom i ulaže u nju svoj autoritet.“ I Ramirez citira samog sv. Tomu kako bi pojačao ovu tvrdnju: „Nauk katoličkih naučitelja dobiva svoj autoritet od Crkve; zbog toga se moramo oslanjati na autoritet Crkve više nego na autoritet Augustina, Jeronima ili bilo kojeg drugog naučitelja.”[12]
Moj članak nije dovoljan za izložiti svekoliko papinsko odobravanje Tome Akvinskog. I ovdje je Ramirez izvrstan izvor za uvid u sukcesivne i dosljedne preporuke Crkve (od XIV. stoljeća nadalje), ali ću ih članku prikazati samo nekoliko. Za početak, korisno je dokazati da odobravanje i preporuka tomizma nije, kao što se ponekad popularno tvrdi, relikt preporoda iz XIX. stoljeća, već je daleko prije Prvog vatikanskog sabora. Već je spomenuto odobrenje Ivana XXII. u njegovoj Buli o kanonizaciji, ali je i sv. papa Pio V. u proglašavanju Tome Akvinskog crkvenim naučiteljem izjavio da je „najsjajnije svjetlo Crkve” i rezultat toga su njegovi spisi:
„najsigurnije pravilo kršćanske doktrine kojom je prosvijetlio Apostolsku Crkvu u konačnom odgovoru na bezbrojne pogrješke… čije je rasvjetljenje često bilo očito u prošlosti i nedavno je istaknuto u dekretima Tridentskog sabora.”[13]
Sv. Pio V. također na drugom mjestu o Tomi Akvinskom kaže da „njegova teološka doktrina, koju je prihvatila Katolička Crkva, nadmašuje svaku drugu kao sigurnija.“[14]
Dok je ovo odobrenje sv. Tome ostalo sve do Prvog vatikanskog sabora, nakon Sabora je anđeoski doktor dobio „jedinstveno i vrlo posebno odobrenje.”[15] To prvi put vidimo kod Lava XIII. koji u enciklici Aeterni Patris kaže da je sv. Toma Akvinski „poglavar i gospodar svih tornjeva” i čini mu se da je na „određeni način naslijedio intelekt svih [učitelja Crkve].”[16] I papa Pio X. u zanemarenom motu propriju Doctoris Angelici istaknuo je važnost sv. Tome:
„Ako je doktrina bilo kojeg pisca ili sveca ikad bila odobrena od nas ili naših prethodnika s posebnom pohvalom i na takav način pohvale da se promiče i brani, lako se može shvatiti da je pohvaljena u mjeri u kojoj se slaže s načelima Akvinca ili im se ni na koji način nije suprotstavljala.“
Upravo je Benedikt XV. bio taj koji je u Zakoniku kanonskoga prava ustanovio kao univerzalni zakon Crkve da „profesori trebaju brižljivo voditi studij spoznajne filozofije i teologije i odgoj studenata u tim disciplinama prema mišljenju, nauku i načelima anđeoskog doktora, te ih se držati na svet način.”[17]
Pio XI. potvrdio je motu proprij Doctoris Angelici pape sv. Pija X. i dodao je, uz ono što je već gore citirano, da „toliko srdačno odobravamo veličanstveni danak hvale izrečen ovom najbožanstvenijem geniju te smatramo kako Tomu treba nazvati ne samo anđeoskim doktorom, već i zajedničkim ili sveopćim naučiteljem Crkve; jer Crkva je prihvatila njegovu filozofiju kao svoju, što svjedoče nebrojeni dokumenti svake vrste.“[18]
Naposljetku, nemojmo zanemariti papu Pija XII. koji je bio posljednji papa prije Sabora, tu potvrdu možemo pronaći i u enciklici Humani generis, gdje kaže sljedeće: „njegovu doktrinu trebamo shvatiti u skladu s božanskom objavom, te je najučinkovitija kako za očuvanje temelja vjere, tako i za žetvu, sigurna i korisna, plodova zdravog napretka.”[19]
Prethodni citati trebali bi biti dovoljni za temeljit dokaz da su nauk, filozofski-teološki sustav i načela sv. Tome Akvinskog sigurni, nadmoćni, nepobitni nad drugim teološkim školama ili crkvenim naučiteljima.
Primjedbe i primjena
Ramirez i Salaverri ulažu velike napore kako bi dali pravilan odgovor na spomenute dokumente, izbjegavajući pogrješke i prekomjerne i manjkave. Vjerujem da je definicija onoga što sam namjeravao poručiti dovoljna za izbjegavanja pogrješaka, jer ne tvrdim da se u nejasnim ili spornim stvarima ne mogu navoditi i tražiti druge teološke škole, niti kažem da se poseban naglasak ne može staviti na određeni nauk iz drugih teoloških škola. Međutim, doktrina sv. Tome je najsigurniji put, i odbacivanje Tome Akvinskog bilo bi štetno i „druge doktrine koje nisu u skladu s naukom sv. Tome ili čak proturječe ne mogu biti niti se mogu nazvati jednako sigurnima, a kamoli najsigurnijima.”[20]
Primijenjeno na danas, veliki dio naglaska na ‘otvorenom tomizmu’ ima više veze s ispraznom znatiželjom i nedostatkom pravog razumijevanja nego sa željom jačanja teološke raznolikosti. Težina pruženih dokumenata i sama širina danih učenja trebali bi natjerati katolika na ozbiljno promišljanje prije nego nasumično odbace sv. Tomu iz želje za usvajanjem ideja I. Kanta, H. U. von Balthasara ili čak (iako je on puno divniji od druge dvojice) Dunsa Scota. Treba li se prosječan katolik, ili filozofski i teološki početnik usuditi skrenuti s Tominog puta? Čini mi se da nema potrebe za tim, a ako to učinimo, riskiramo neusvajanje ključnih dijelova Tomina filozofsko-teološkog sustava.
Ilustracije radi, ako krenemo s naizgled nevinim napuštanjem aristotelovsko-tomističkog shvaćanja kategorija, ili epistemološke osnove tabula rasa, mogli bismo izokrenuti cijeli način na koji sv. Toma rješava pitanje između jednog i mnoštva, procesa spoznaje ili cjelokupne temelje metafizike. Ako netko vjeruje da postoji toliki problem s pretjeranim naglašavanjem tomizma, onda je takav način razmišljanja previše ograničen, a na kritičaru je odgovornost objasniti što je točno prenaglašeno. S takvim spoznajama kako možemo opravdati napuštanje teza anđeoskog doktora bez ozbiljnih, proučenih i akademskih razloga za to?
Ono što se također nadam istaknuti u ovom članku je potencijalna grješka koja se događa uklanjanjem tomizma kao temeljnog filozofsko-teološkog sustava sveopće Crkve.
Neki noviji detalji istraživanja, kao što je sada općeprihvaćena činjenica da je zbornik Dobrotoljublje (grč. φιλοκαλειν), koji sadrži spise bizantskog mistika i velikodostojnika Grgur Palama, primio odobrenje za štampanje od katoličke Republike Venecije i Sveučilišta u Padovi 1781., [21] dovode do shvaćanja da istočna katolička filozofija nije odvojiva od tomizma. Stoga nema nikakvog dobrog opravdanja za napuštanje tomizma radi palamizma u svjetlu onoga što je ovdje navedeno, iako bi moglo biti divljenja vrijednih pokušaja pomirenja razlika.[22] Umjesto toga, podložnost Učiteljstvu Crkve zahtijeva prihvaćanje da sv. Toma Akvinski i njegov nauk imaju posebno mjesto, uzdignuti iznad svih drugih teoloških škola i crkvenih naučitelja.
Upravo na ovaj tradicionalni blagdan anđeoskog doktora, dakle, trebamo zahvaliti Bogu što je postavio takvog čovjeka prosvjetljenje razuma kao sigurnog vodiča putem mudrosti i znanja. Završit ću tekst citatom o. Faheya:
„U liturgijskom zborniku za blagdan sv. Tome tražimo da ‘shvatimo što je sv. Toma naučavao i nasljedujemo ga u našim životima.’ Kao što je molitvom dosegao vrhunce svetosti i prodro u tajne Božje ljubavi, tako je od velike važnosti za nas spoznati nauk sv. Tome… moleći se kao što je on činio možemo naučiti živjeti na našoj razini tu divnu sintezu proučavanja i molitvu koju vidimo tako savršeno ostvarenu u njemu.“[23]
[1] Naglasak stavljam na djelo Where is the New Theology Leading Us? Organizacija Catholic Family News ponovno je objavila 1998. izdanje knjige o. Reginalda Garrigou-Lagrangea
[2] Zoghby inicijativa bio je ekumenski pothvat koji je pokrenuo biskup Melkitske grkokatoličke crkve Elias Zoghby čiji je cilj bio omogućiti međusobno zajedništvo između Melkita i Antiohijske pravoslavne crkve nakon kratkog razdoblja dijaloga.
[3] Bilo bi pogrješno reći da je utjecaj sv. Tome prestao nakon Drugog vatikanskog sabora, a to je jasno prikazano u nekim predavanjima Christiana Wagnera na kanalu Scholastic Answers. Dodao bih da je, međutim, došlo do očitog smanjivanja utjecanja, ali to nije univerzalni slučaj u postkoncilskom razdoblju.
[4] Santiago Ramirez, The Authority of St. Thomas Aquinas, Thomist; a Speculative Quarterly Review, 15 (1952.), str. 101.
[5] Ispravno je govoriti o priručnicima, a ne o samim manualistima kao o pretkoncilskim, jer je i sam Salaverri bio uključen u Drugi vatikanski sabor i čak je pridonio komentarima na radu apostolske konstitucije Lumen Gentium.
[6] Sacrae Theologiae Summa, 1B, 879. Salaverri citira R. Schultes, De Eclessia, a. 73.
[7] Ramirez, pon. cit. (Ibid.)
[8] „Pseudo-Dionizije“ bi se naširoko smatrao sv. Dionizijem u vrijeme sv. Tome. Ovo shvaćanje Pseudo-Dionizija je vidljivo na Zapadu, jer je sv. Anzelmu, na primjer, notorno nedostajao utjecaj i poznavanje njegovih djela.
[9] Enciklika Studiorem Ducem, poglavlja 15-17.
[10] Ramirez, Ibid., str. 22. Ramirez također spominje kako je tijekom procesa kanonizacije ispripovijedano preko 300 čuda.
[11] Citirao o. Faheyja, Misaona molitva prema načelima sv. Tome Akvinskog, str. 41.
[12] Ramirez, Ibid.
[13] Mirabilis Deus, citira ju i Ramirez, a Salaverri također navodi da ovaj dokument daje sv. Tomi posebni primat (Sacrae Theologiae Summa, 1B, 874).
[14] Ibid.
[15] Riječi Salaverrija, Sacrae Theologiae Summa 1B, 875.
[16] Enciklika Aeterni Patris, poglavlje 17.
[17] Citirano u Sacrae Theologiae Summa 1B, 876
[18] Enciklika Studiorem Ducem, poglavlje 11.
[19] Citirano u Sacrae Theologiae Summa, 1B, 878.
[20] Ramirez, pon. citat, str. 95.
[21] Pogledajte knjigu o. Maximosa Constasa The Philokalia: Archeology of a Book
[22] Mislim da je rad dr. Matthewa Minerda vrlo kvalitetan u tom pogledu.
[23] Citirao o. Faheyja, Misaona molitva prema načelima sv. Tome Akvinskog, str. 10.
Izvor
https://onepeterfive.com/the-universal-authority-of-st-thomas-aquinas/
