Zahvaljujući mudrosti papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., katolici koji su odrasli nakon Drugoga vatikanskog koncila mogli su upoznati bogatstvo katoličke liturgijske tradicije koja im prije nije bila dostupna, a mnogi su odlučili da im se ona sviđa.
To se prije svega dogodilo zahvaljujući tradicionalnoj latinskoj misi (TLM), koja se slavi prema Rimskom misalu iz 1962. godine, posljednjem izdanju prije značajnih liturgijskih promjena povezanih s Drugim vatikanskim koncilom i naknadnog Misala iz 1970. godine. Sve do naglog zaokreta koji je donijelo apostolsko pismo pape Franje Traditionis custodes iz 2021. godine i dokumenti koji su nakon njega uslijedili, tradicionalna latinska misa – kojoj je papa Benedikt XVI. omogućio širu primjenu – doživljavala je obnovu, punila crkvene klupe i nadahnjivala mnoge vjernike.
Ipak, budući da je u tradiciji sve međusobno povezano, ponovno su oživjele i druge pobožne prakse koje također zaslužuju našu pozornost i potporu. Ono što je godinama bilo izgubljeno ponovno je pronađeno – i upravo se time pokazalo još dragocjenijim.
Toga sam postao svjestan nedavno, kada se naša najmlađa kći zaručila. Budući da je, liturgijski gledano, sklonija tradicionalnim oblicima, ona i njezin zaručnik odlučili su u svojoj župi sudjelovati u kratkom obredu zaruka. Riječ je o jednoj od dviju oratorijskih zajednica u našoj nadbiskupiji u kojima se slavi tradicionalna misa.
Biskupi su često pred osobe koje žele primiti sakramente postavljali zahtjeve koji nadilaze razumna očekivanja – primjerice, obvezu određenog broja sati društveno korisnog rada prije krizme ili vikend-duhovne obnove za parove prije sklapanja braka. Kad je riječ o pripravi za vjenčanje u Katoličkoj Crkvi, nastala je čitava mala industrija programa za zaručnike, među kojima su TOBET4Engaged, FOCCUS, SmartLoving, Witness to Love, Better Together i Joy-Filled Marriage. To je na neki način i očekivano: svećenici nastoje osigurati da zaručnici budu spremni za brak koji bi trebao trajati sve do smrti, i to u kulturi koja sugerira upravo suprotno.
Zabrinutost zbog priprave za brak lako je razumjeti kada se pogledaju stope razvoda i poništenja ženidbe među katolicima u Sjedinjenim Američkim Državama. Amerika je povijesno imala ne samo više proglašenja ništavosti ženidbe nego bilo koja druga zemlja nego se odbija i manje od 10 posto podnesenih zahtjeva. To mnogo govori o stanju priprave za brak – i to ne govori ništa dobro.
Pojedinci se mogu protiviti preprekama koje se postavljaju pred primanje sakramenata i nije teško pronaći potresne priče o takvim iskustvima. Kada je riječ o ženidbi, međutim, može se tvrditi i da bi tradicionalni obred zaruka bio vrijedan dodatak pripravi za brak te da bi ga svećenici i drugi koji pomažu zaručnicima svakako trebali nuditi i poticati – barem kao mogućnost. Obred zaruka duboko je ukorijenjen u tradiciji, ali istodobno sadrži sve ono što bi moglo biti privlačno suvremenim katolicima. Kratak je i slavi se na narodnom jeziku. A ne uključuje čak ni klečanje.
Obred traje otprilike deset minuta, a svećenik pritom ohrabruje zaručnike riječima poput ovih:
„U vremenu koje je pred vama pripremat ćete se za sakrament ženidbe razdobljem kreposnog hodanja, kako biste, kada stigne sretan i blagoslovljen dan u kojem ćete se neopozivo predati jedno drugomu, već postavili čvrst duhovni temelj za duge godine bogougodna života na zemlji i za konačno zajedničko blaženstvo u budućem životu. Neka se zajednica koju danas namjeravate učvrstiti kao muž i žena pokaže dostojnom da u punoj istini bude sakramentalna slika i stvarnost zajedništva Krista i njegove ljubljene Zaručnice, Crkve.“
Zatim zaručnici jedno drugomu daju obećanje koje je nalik ženidbenim zavjetima što će ih izreći nekoliko mjeseci poslije. Riječi koje izgovara zaručnica slične su riječima zaručnika, koji kaže:
„U ime Gospodnje obećavam da ću te jednoga dana uzeti za svoju ženu, prema odredbama Božjim i svete Crkve. Ljubit ću te kao samoga sebe. Ostat ću ti vjeran i odan te ću ti pomagati i pružati utjehu u tvojim potrebama. Sve to, kao i sve što je muž dužan činiti prema svojoj zaručnici, obećavam učiniti za tebe i održati po vjeri koja je u meni.“
Svećenik potom blagoslivlja zaručnički prsten, a zaručnik ga stavlja na prst svoje zaručnice zazivajući Presveto Trojstvo. Zaručnici zatim pečate svoje zaruke poljupcem – ne jedno drugomu, nego prikazu raspeća koja se uobičajeno nalazi u misalu na oltaru, na stranici nasuprot početku rimskoga kanona. To je možda najljepši i najdublji dio cijeloga obreda.
Čak ni prije Drugoga vatikanskog koncila obred zaruka nije bio uobičajeno iskustvo za katolike u Americi, no to zasigurno nije razlog da se danas obeshrabruje njegova šira primjena.
„Ono što su ranije generacije smatrale svetim, i za nas ostaje sveto i veliko te se ne može odjednom potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim“, napisao je papa Benedikt XVI. 2007. godine u pismu biskupima koje je pratilo njegov motuproprij Summorum pontificum, kojim je omogućena šira uporaba tradicionalnih obreda.
Nažalost, previše tradicionalnih i korisnih liturgijskih i paraliturgijskih praksi doista je bilo zabranjeno i proglašeno štetnima – bilo na župnoj ili biskupijskoj razini, pa čak i u samom Vatikanu.
Izazovi s kojima se Crkva suočava u današnjem vremenu veliki su. Ipak, mali koraci mogu pomoći u ponovnoj uspostavi boljeg sklada između staroga i novoga te, u ovom važnom slučaju, pridonijeti poticanju brakova koji traju cijeli život.
