Flamanski i njemački raskol se ne približava; već se provodi — samo ako imamo dovoljno izoštren vid da to vidimo…
Nedavna vijest da je Biskupska konferencija Belgije odobrila “blagoslov“ i obrednu službu za homoseksualne parove nije iznenađujuća, s obzirom na trenutno stanje Katoličke crkve u zemljama Beneluxa. S druge strane granice, u Njemačkoj, zloglasni “Sinodalni put” brzo maršira u područje liberalnog protestantizma, s više od šezdeset posto biskupa koji podržavaju promjenu nauka Crkve o braku, kontracepciji, seksualnosti i svećeničkoj službi. Iako prijedlog nije uspio dobiti dvije trećine glasova potrebnih za ratifikaciju, ovo se ne bi trebalo smatrati pobjedom. Uostalom, nakon prvotnog poraza liberala, vodstvo Sinodalnog puta je zabranilo anonimno glasanje, što je potom rezultiralo još manjim brojem biskupa koji su branili katolički nauk.
Biološki nestanak stanovništva u zemljama Beneluxa nadopunjuje njihovu duhovnu suhoću. Svakome tko ima u vidu nadnaravnu vjeru očito je da ti biskupi – da ne spominjemo određene skupine laika i svećenika – ne ispovijedaju istu vjeru kao Katolička crkva. Bilo je isto tako zabrinutosti oko prijetećeg njemačkog raskola, ali te su se zabrinutosti pokazale opravdane jer je raskol već danas prisutan.
Zanimljivo je postaviti pitanje „kada se postaje raskolnikom?“ upravo zato što se odgovori razlikuju. Danas se ta riječ često koristi kao epitet za opisivanje crkvenih neprijatelja. Tako, na primjer, četiri kardinala koji su iznijeli sumnju zbog sadržaja Amoris Laetitia pape Franje još uvijek su, do danas, označeni kao “raskolnici“ od strane onih koji misle da je postavljanje pitanja radi pojašnjenja slično crkvenom nasilju.
Kanonsko pravo definira krivovjerje kao „uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju; otpadništvo je potpuno odbacivanje kršćanske vjere; a raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni“ (kan. 751). Ali Zakonik kanonskog prava ne objašnjava što „podložnost“ podrazumijeva. Dakako, pravoslavne kršćane (barem povijesno) možemo definirati kao raskolnike utoliko što ne priznaju Svetog Oca kao vidljivog vođu svih kršćana i vrhovnog pastira Crkve. Na taj način, gore spomenuta „podložnost vrhovnom svećeniku“ znači priznavanje katoličkog nauka o papinstvu, posebice definicije papinske nepogrešivosti i nauka Prvog vatikanskog sabora, ponovno potvrđenog na Drugom vatikanskom saboru.
Međutim, što se događa kada katolici pristanu na nauk Crkve o papinstvu, dok istovremeno odbacuju nauk Crkve o drugim pitanjima vjere i morala? Kako sada stoji, čini se da nitko od flamanskih ili njemačkih biskupa ne odbacuje učenje Crkve o papinstvu – kao što to čine pravoslavci i starokatolici – ali mnogi od njih promiču doktrine koje je Crkva već odbacila. Jesu li oni heretici, ali nisu raskolnici?
Neki bi mogli reći da bi njemački biskupi navukli na sebe zločin raskola samo ako se izravno ogluše o direktive pape Franje protiv puta kojim ide njihova Sinoda. Ali što ako im papa Franjo dopusti da promiču kontracepciju, ređenje žena i blagoslov homoseksualnih parova? Sprječava li papu u tome karizma nedodirljivosti? I štoviše, postoji li ikakav sadržaj u grijehu šizme osim neposlušnosti papi? Kao što je već spomenuto, često suprotstavljene frakcije u Crkvi optužuju svoje protivnike za raskol. Na primjer, “progresivni“ katolici su skloni optuživati tradicionalne katolike za raskol jer se ne slažu s papom Franjom o migracijama, okolišu ili ekonomiji.
U jednoj od svojih iznenađujućih izjava od 2013., Sveta Stolica je upozorila njemačke biskupe na opasnosti koje predstavlja njihov “Sinodalni put”. Jasno je da raskol uključuje prekid zajedništva među članovima Crkve i predstavlja napad na jedinstvo Crkve. Koncept raskola možemo objasniti pravnim pojmovima – Crkva je mistično Tijelo Kristovo, a raskol je odvajanje mrtvog dijela od tog kolektivnog jedinstva.
Ali tko definira tko je živi član (dio Crkve), a tko mrtav član? Bilo bi teško zamisliti da njemački biskupi mogu nastaviti s dekonstrukcijom katolicizma i još uvijek se smatrati članovima Crkve koja slijede ispravnu vjeru. Ako ti biskupi ispovijedaju odanost Svetom Ocu, a ipak naviještaju drugačije evanđelje, kakva je vrlina u njihovoj prividnoj odanosti Rimu?
Riječ “šizma” dolazi iz grčkog jezika te označava raskid, podjela ili odvajanje. Riječ se koristi u Ivanovom evanđelju kako bi se opisala podjela među Židovima koji su vidjeli rezultate Isusovih iscjeljenja (čuda) i koji su čuli Isusa kako kaže za sebe da je dobri Pastir (usp. Iv 10, 19). Za svetog Pavla, riječ raskol koristi se kada se opisuje zajednica u Korintu koja je bila podijeljena oko vodstva. Kao odgovor na očite podjele, sveti Pavao moli Korinćane da se „ponovno ujedine u svome vjerovanju i djelovanju“ (1 Kor 1, 10).
Vjerovanje i praksa – pravovjerno djelovanje – je ono što tvori crkveno jedinstvo. Postoji određeni standard i normativni skup vjerovanja prema kojima kršćanin treba živjeti. Ako netko ne prihvati ta uvjerenja ili prakse, onda se odvaja od biti crkvenog zajedništva.
Iako se u suvremeno doba pomno razlikuju, pojmovi “krivovjerje“ i “raskol“ bili su mnogo srodniji u ranoj i srednjovjekovnoj Crkvi. Za one koji nisu čuvali čistoću vjere smatralo se da su odvojeni od prave vjere, a za Crkvu u vrijeme crkvenih otaca bilo bi apsurdno misliti da netko može ispovijedati potpuno drugačija uvjerenja o otajstvu Krista i sakramentima, a da pritom ostane u zajedništvu s Crkvom.
U našem vremenu, budući da se raskol svodi na puku podložnost crkvenom autoritetu, svjedoci smo prelata koji ispovijedaju heretička uvjerenja dok inzistiraju na tome da su dio Crkve jer poštuju autoritet pape tijekom posjeta ad limina.
Sveti Toma Akvinski smješta grijeh raskola unutar onih grijeha protiv milosrđa (Summa Thelogiae, II-II, a. 39). On razlikuje herezu i raskol. Krivovjerje je držanje druge vjere od one koju je odobrila Crkvu, a raskol je namjerna, svojevoljna odluka o odvajanju od crkvenog jedinstva. Kako ističe Toma Akvinski, crkveno jedinstvo sastoji se i od zajedništva potaknutog nadnaravnom ljubavlju i od poslušnosti papi, vidljivoj glavi Crkve. I tako, raskolnik je onaj koji napada jedinstvo Crkve ne samo neposlušnošću vrhovnom svećeniku, nego odvajajući sebe od one veze milosrđa koja ujedinjuje katolike – a ta veza je Duh Sveti.
Raskol se ne može jednostavno svesti na odbijanje podložnosti papi, jer u onim vremenima kada pape nema još uvijek je moguće počiniti grijeh raskola djelujući protiv crkvenog milosrđa. To ne znači da raskol nije povezan s odbijanjem podložnosti rimskom prvosvećeniku, nego se ne može reći da se raskol sastoji samo u tome.
Uostalom, unatoč onome što sugeriraju neki suvremeni kanonski pravnici, nije nemoguće zamisliti scenarij u kojem papa počini raskol protiv Crkve, ako na primjer odluči ekskomunicirati cijelu Crkvu osim sebe, ili ako je ukinuo sve sakramente i obrede Crkve. Uostalom, teolozi od kardinala Cajetana, Johna Torquemade, Charlesa Journeta, pa čak i Karla Rahnera, shvatili su da je teoretski moguće da sam papa počini raskol djelujući protiv suštinskog jedinstva Crkve zloporabom svoje moći. Odbacivanje ovih hipoteza jer su malo vjerojatne zapravo ne govori o suštini onoga što ove hipoteze pokušavaju razraditi, a to je ispravan odnos između pape i opće Crkve.
U nadolazećim mjesecima nastavit ćemo slušati o predstojećem njemačkom raskolu. Međutim, sve dok njemački biskupi ne odbace autoritet pape Franje, sasvim je sigurno da će nastaviti stvarati privid da ostaju u zajedništvu. Crkva se treba pozabaviti svojom žalosno neadekvatnom definicijom raskola preispitivanjem tradicionalnih katoličkih izvora o onome što doprinosi raskolu, kao što je odvajanje od zajedničke vjere i morala Crkve.
Ali vjerni katolici ne trebaju čekati da se donese službena izjava kako bi uvidjeli trule plodove ove raskolničke sekte. Jer čak i ako papa šuti, kamenje će vikati (usp. Lk 19, 40). Flamanski i njemački raskol se ne približava; već se provodi — samo ako imamo dovoljno izoštren vid da to vidimo.
