Odluka Vatikana da prihvati karikaturalne, trivijalizirane simbole, poput plavokose maskote Luce, simptom je uznemirujuće promjene unutar Crkve. Trenutačni trend udaljavanja Crkve od njezine riznice veličanstvene umjetnosti prema komercijaliziranim drangulijama za mnoge je obična trivijalnost, ali povijest ovog poteza mračnija je nego što većina misli.
Staro pitanje oponaša li život umjetnost, ili umjetnost oponaša život, u suštini postavlja pitanje je li umjetnost ta koja utječe na društvo i oblikuje kulturu. Stoga je umjetnik onaj koji provodi promjene ili je umjetnik samo sluga izražavanja, odražavajući ono što je već prisutno unutar kulture. Odgovor bi bio da je djelomično oboje, ali ono što nedostaje u jednadžbi je da je temeljna filozofija umjetnika ono što sve pokreće.
Najraniji tragovi onoga što se danas naziva modernom umjetnošću čvrsto su ukorijenjeni u Francuskoj revoluciji i takozvanom prosvjetiteljstvu, ali nisu zaživjeli sve do kasnih 1800-ih. Goyin romantizam doveo je do Manetovog impresionizma. Van Goghov postimpresionizam doveo je do avangardnog eksperimentiranja Les Nabis – pojave francuskih slikara koji su transformirali medij i postavili temelje apstraktnom simbolizmu moderne umjetnosti.
Većina povijesti umjetnosti usmjerena je na razvoj tehnika ili stilova, ali ono što se često zanemaruje je stvarna filozofija samih umjetnika. Jedan od ranih rodonačelnika moderne umjetnosti, romantičarski umjetnik po imenu Eugene Delacroix, rekao je: „Umjetnici koji traže savršenstvo u svemu su oni koji ga ne mogu postići ni u čemu.“ Kao filozofija umjetnosti, ona opravdava nesavršenost i nepreciznost, ali kao filozofija života, sugerira nešto još gore: da ne treba nastojati precizno izraziti istinu i ljepotu jer je dojam dovoljno dobar, a grješka se ne može izbjeći. Iako se ovo može činiti pretjerano, ova ideja se potvrđuje sa svakim sljedećim naraštajem umjetnika.
James Whistler, američki slikar koji je najpoznatiji po tome što je slikao vlastitu majku u stolcu za ljuljanje, jednom je rekao: „Umjetnost se događa – niti jedna institucija nije sigurna od nje, nijedan princ ne može ovisiti o njoj, ni najveća inteligencija to ne može postići.“ Ono na što Whistler misli jest sljedeće: umjetnost je neka vrsta spontane energije koja nadilazi inteligenciju koja – na neki način – posjeduje umjetnika i jednostavno stvara. Ovakav pojam umjetnosti ne samo da obeshrabruje razumljivost umjetničkog prikaza, već eliminira objektivnost same umjetnosti, koja bi trebala biti usmjerena prema Istini.
Paula Cezannea – avangardnog, postimpresionističkog slikara – komunistički kubist Pablo Picasso nazvao je „ocem svih nas.“ Henri Matisse nazvao ga je „nekom vrstom dragog boga slikarstva.“ Govoreći o podrijetlu umjetničkog djela, Cezanne je rekao: „Umjetničko djelo koje nije počelo u emociji, nije umjetnost.“ Bila je to revolucionarna ideja i radikalna promjena u prirodi same umjetnosti. Više nije izraz dobrog, istinitog i lijepog, umjetnički prikaz sada se mora pronaći u izrazu emocije.
Ovaj radikalni pomak u umjetnosti od ljepote i istine do emotivnog iskustva nije se dogodio u nekakvom vakuumu. U isto je vrijeme došla je do izražaja hereza modernizma. Papa Pio IX. upozorio je na neke pogrješke modernizma, a papa sv. Pio X. ih je osudio. A nakon pomnog i pažljivog ispitivanja modernističke umjetnosti ustvrdilo se da moderna umjetnost nije ništa više od pažljivo izrađenog izraza modernističke hereze. Temeljna ideologija modernističke umjetnosti je sljedeća: ideja da je reformirana priroda umjetnosti, kako je definiraju moderni umjetnici, prikaz iskustva ili emocije koja izvire iz umjetnikove unutrašnjosti.
U svojoj enciklici „Pascendi Dominici Gregis“, papa Pio X. istaknuo je da modernisti uzmiču od uspostavljanja apsolutne istine, dajući prednost razvoju ili evoluciji dogmatskih ideja koje su izražene na različite načine, držeći ih otvorenima za tumačenje. Modernistički filozof i teolog reći će da se ne može objasniti objektivna istina, već se mogu samo sugerirati emocionalni i iskustveni dojmovi koji prenose neku predodžbu religije ili istine koja je već prisutna u čovjekovoj nutrini. Ovi umjetnici nisu ništa drugačiji! Kretanje od objektivne ljepote do nedorečenih dojmova i nedefiniranih oblika, koji tek nagovještavaju predmet ili osjećaj, točan je odraz filozofije modernista.
Tijekom XX. stoljeća, tiha infiltracija modernista u Crkvu čvrsto se ukorijenila unutar umjetnosti, tako da je u vremenu kada je liturgija reformirana (1969.) mogla započeti radikalna umjetnička preobrazba Crkve. Glazba je iz temelja promijenjena od pjevanja i polifonije do gitara i narodnih pjesama. Prekrasne slike uklonjene su kako bi se napravio prostor za transparente. Veličanstveni kipovi bili su odbačeni, a na njihovo mjesto došli su grubo klesani drveni rezbariji mrtvih lica. Vitraji koji su prikazivali svece odbačeni su u korist nepovezanih mozaika u boji. Čak je i arhitektura radikalno promijenjena. U biti, tamo gdje smo nekada vidjeli svece, sada vidimo nejasne oblike i simbole ukorijenjene u emocionalnom izražavanju za poticanje emocionalnog odgovora.
To nije bio puki pokret kulture, već dramatična promjena koju su orkestrirali modernistički umjetnici i njihovi duhovnici. Ukratko, namjera je bila nametnuti ljudima oponašanje umjetnosti koja postala agent promjene.
Još od te revolucionarne promjene paradigme, rat između tradicije i modernizma bjesnio je u cijelom kršćanskom svijetu, a cijelo ovo vrijeme modernisti se nemilosrdnom žestinom bore u pokušaju iskorijevanja ostataka slavnog kršćanskog svijeta! Ali polako i uporno, mali ostatak tradicionalnog katolicizma je sve do nedavno rastao i bio na rubu procvata, a zatim je papa Franjo odlučio djelovati.
Posljednjih jedanaest godina Crkva je prisiljena trpjeti sramotnu infantilizaciju. Veličanstvene scene vatikanskih jaslica zamijenjene su bizarnim i brutalističkim interpretacijama koje je jedva moguće prepoznati kao umjetničke. Službeni vatikanski projekti predstavljeni su ikonama u stilu clip-arta, vatikanski dokumenti napisani su fontovima u stilu bojica, a sada je androgina figura u žutoj kabanici s plavom kosom nazvana Luce službena maskota za Svetu godinu Milost 2025. Vjerni katolici s pravom su se pitali je li Luce šala?! Nažalost, nije.
Religijska umjetnost treba uzdizati dušu prema Bogu, a ne izazivati sentimentalnost. Za moderniste, međutim, svrha religijske umjetnosti je pomaknuti fokus s bezvremenih istina na prolazne osjećaje.
I tako, posljednjih pedeset i pet godina, poruka modernističke religiozne umjetnosti bila je umanjiti naglašavanje žrtvene prirode svete mise pjevanjem o kruhu, pšenici i grožđu; potaknuti uključenost u društvenu pravdu prikazujući Svetu obitelj kao izbjeglice; obeshrabriti užas i žalost zbog grijeha stavljanjem Uskrslog Krista na križ; i potaknuti ‘zajedničko’ razumijevanje Crkve redizajniranjem župa kao socijalnih udruga.
Nakon desetljeća izloženosti modernističkoj religijskoj umjetnosti, mnogi su katolici izgubili iz vida što prava sakralna umjetnost predstavlja, a za to postoji razlog. Modernisti su odavno znali da je jedini način za provedbu revolucije taj da prekinu sve veze s tradicijom. Pri tome su stvorili golemi jaz odsijecajući živo sjećanje na tradiciju, dok su nadolazeće naraštaje (60-ih i 70-ih) odgajali s modernističkim senzibilitetom.
Nedavno okretanje Vatikana modernizmu (muzici, umjetničkim djelima i fontovima) nije slučajnost. Riječ je o vrlo promišljenim odlukama, a poruka katoličkih medija je sljedeća: „Pokušavamo privući mlade.” To je ista metoda koju koriste direktori restorana brze hrane i tvrtki za žitarice. Industrija brze hrane, u želji da privuče djecu i roditelje, koristi šarene fontove i privlačnost igračaka. Tvrtke koje proizvode žitarice stavljaju šarene maskote na kutije i koriste privlačne džinglove u svojim reklamama. Drugim riječima – ovi rukovoditelji pokušavaju potaknuti emociju ili iskustvo kod potrošača.
Emocionalizam je istovremeno izvor i krajnji rezultat i moderne umjetnosti i hereze modernizma – ideje i doktrine svedene su na emocionalno poticajne slike, poput maskota i džinglova. Uz ideju da su emocije ono što pokreće modernu umjetnost i modernističko shvaćanje religije, potrebno je koristiti slike i zvukove koji izazivaju emocije kako bi promicali svoje ideje. I tako je nastala Luce.
Sekularna javnost pozdravila je vatikansko uvođenje maskote Luce. Nevjerojatno, odgovor na tu reakciju bio je gotovo jednako brz. Mnogi konzervativno orijentirani katolički korisnici na društvenim medijima počeli su nazivati one koji podržavaju Luce ‘boomerima’. Zašto? Zato što su odrasli na jeftinoj umjetnosti i izgubili su osjećaj za ispravno držanje u vjerskim stvarima. Pedeset i pet godina pokušaja da se religija (vjera) učini ‘zabavnom’ i ‘relevantnom’ za kulturu toliko je zaglupila i pojeftinila vjeru da se slatka, bezopasna figura poput Luce smatra odgovarajućim simbolom vjernika!
Novi umjetnički modernizam u Crkvi ulijeva sentimentalnu emociju pobornicima dok izbjegava bilo kakvu vrstu duhovnog nadahnuća. Modernistička umjetnička djela, poput Luce, osmišljena su da aktualiziraju modernističku filozofiju da je religija nutarnji osjećaj… Zbog toga je danas Svjetski dan mladih u biti velika zabava s nešto religije. Pod uvjetom da revolucionari u Crkvi mogu održati vjernike ukorijenjenima u ideji da je umjetnost emocionalni izraz, mogu nastaviti gurati priču o LGBT ideologijama, razvodu, promjeni liturgije… Zašto? Pa ako je život imitacija umjetnosti, onda će filozofija umjetnosti informirati promatrača, a tvorci (agenti) promjene mogu nastaviti manipulirati članovima Tijela Kristova da vjeruju u ono što im ovi predlažu. Revolucionari promjene mogu im ukazivati na umjetničke forme i govoriti da je to volja Duha Svetoga, a oni koji to odbijaju prihvatiti i podržati su heretici.
Dolazi nova paradigma. Gospodin nam je dao sidro, a Gospa je ta koja drži krunicu i obećava nam da oni koji vjerno mole krunicu neće biti izgubljeni. Naše vrijeme iz dana u dan postaje sve opasnije, zbog čega je još važnije moliti krunicu s vjerom i žarom. Molite često, molite za kraj oluje, jer svi ćemo se jednom naći pred Gospinim nogama s lancima krunice u ruci.
