Tumačenje konstitucije Pastor Aeternus
Posljednjih godina bio sam iznenađen kada sam otkrio da progresivni modernisti, hiperpapalistički konzervativci i sedevakantisti podržavaju slična stajališta kada je riječ o tumačenju učenja konstitucije Pastor Aeternus (1870.) o nezabludivosti pape. Naravno, razlozi su im različiti. Pa ipak, podržavaju tumačenje nezabludivost pape kada iznosi nauk ex cathedra, ali iznosi i nepromjenjiv nauk. Drugim riječima, papa na dužnosti ne može biti (ili postati) heretik. Radi razumijevanja njihove pozicije, moramo jednostavno i jasno sažeti dogmu o nezabludivosti.
Kada papa definira nauk ex cathedra koji se tiče vjere ili morala, on ne može pogriješiti. Posebna karizma koju je Crkvi dao sam Gospodin Isus Krist štiti Svetog Oca od svake dogmatske pogrješke. Eksplicitno definirano kao dogma u konstituciji Pastor Aeternus, izdanoj u kontekstu Prvog vatikanskog koncila pod papom Pijem IX. (1870.), ovaj je nauk definiran na sljedeći način:
„I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.
[Kanon] Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom“.
Iako sam susreo vjernike koji je ne prihvaćaju, većina je upoznata s dogmom nezabludivosti. Poznata je i onima koji pripadaju istočnim raskolničkim crkvama ili protestantskim zajednicama koje je bez iznimke odbacuju. Što se nas katolika tiče, kad bi se radilo samo o karizmi nezabludivosti koja se očituje kada papa govori ex cathedra (što se vrlo rijetko događa), ne bismo nailazili na veće poteškoće. Problem je u tome što konstitucija Pastor Aeternus navodi više od toga. Naime, papa nikada ne može zabluditi u pitanjima dogmatske doktrine. Drugim riječima, on nikada ne može pogriješiti u pitanjima moralne ili dogmatske doktrine, ni pod kojim okolnostima. To se tvrdi, barem se tako čini, u jednom dijelu konstitucije Pastor Aeternus:
„A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću’“ [Lk 22, 32].
Ovaj nauk podržavali su i neki teolozi i crkveni naučitelji patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja (poput sv. Maksima Ispovjednika). Bez obzira na povijesne rasprave o toj temi, ovdje me zanima kakvi su zaključci iz ove tvrdnje izvučeni od strane svakoga od spomenutih na početku članka.
Progresivni modernisti rado se prisjećaju tog nauka i bore se za njega kada papa ustvrdi nešto što njima odgovara. Naravno, oni to ne čine kada papa Pavao VI. definira kontracepciju kao „intrinzično zlo“. Ali ako papa Franjo implicitno dopusti razvedenima i ponovno vjenčanima pričešćivanje bez odricanja od grješnog stanja, oni su prilično sretni. Naravno, bit će još sretniji kada se nekim dobro smišljenim pontifikalnim dokumentom dopusti korištenje kontracepcijskih sredstava. Stoga ova kategorija vjernika koristi ovo kada to služi njihovom planu. Nauk pape Franje treba prihvatiti i slijediti jer se, po njihovom mišljenju, nauk Crkve može mijenjati u skladu s povijesnim kontekstom. Naravno, progresivci će učiniti sve što je moguće kako bi osigurali da promjene ‘nisu’ u potpunoj suprotnosti s prethodnom doktrinom. Ali svejedno, promjene su neophodne. Uostalom, ne živimo više u srednjem vijeku nego u modernom svijetu, gdje se određena uvjerenja i moralna načela više ne mogu prihvatiti. To je njihovo suštinsko – i historicističko – mišljenje.
Konzervativci, dakle oni koji su veliki ‘obožavatelji’ pape Ivana Pavla II. i – posebno – pape Benedikta XVI., obično su pristaše Pighius-Bellarminove teze. Kao što znamo, ova teza tvrdi da papa uopće ne može biti heretik. Nemoralan, doduše, može, ali heretično, nikad. Drugim riječima, postoji kategorija grijeha koje papa ne može počiniti. Bog ga u tome sprječava. Neki konzervativci idu toliko daleko da vjeruju da bi papa odmah umro kad bi samo pomislio, privatno, na herezu. Uglavnom, većina njih smatra tako nešto nemogućim. Dakle, što oni rade kada čitaju dokumente poput Amoris Laetitia?
Ako papa ne može pogriješiti naučavajući vjeru, onda se diskutabilni pontifikalni dokumenti poput Amoris Laetitia i Fiducia Supplicans moraju tumačiti na način da održavaju kontinuitet s naukom koji je prethodno izrazilo crkveno Učiteljstvo. Slijedeći sugestije pape Benedikta XVI., izvode prave intelektualne akrobacije, prakticirajući “hermeneutiku kontinuiteta” koja nikada ne vidi raskid između tradicionalnog učenja Crkve i onog modernističkog. To je donekle slično onome što papa Benedikt XVI. (pogrješno) tvrdio u Summorum Pontificum da je liturgija Novus Ordo u kontinuitetu i komplementarnosti s pretkoncilskom katoličkom liturgijom (Vetus Ordo). Među njima nema prekida; sve je harmonično, i jedno i drugo se bez problema čuva i slavi.
Konačno, sedevakantisti također prihvaćaju nepogrješivost praćenu nepovrjedivošću dogme. Pa kako papa može biti heretik? Prije svega, niti jedan od papa koje optužuju za krivovjerje (Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao II. itd.) nije postao heretik nakon što je izabran na Petrovu stolicu, nego su bili heretik prije izbora. Zatim sam po sebi slijedi zaključak: budući da heretik više ne pripada Crkvi, heretik postavljen na Petrovu stolicu nije papa. Stoga je stolica upražnjena. Tek kada na ribarsko prijestolje bude izabran kardinal koji bez grješke prihvaća i ispovijeda cjelokupni nauk Crkve (tj. „pravovjerni“), doista ćemo ponovno imati papu. Do tada smo u nekoj vrsti vječne provizorne situacije, kao kad je Crkva nakon smrti poglavara bez vidljivog poglavara sve dok Kardinalski zbor ne izabere nasljednika.
Osobno, smatram krivovjernog papa još uvijek zakonitim papom. Evo zašto…
Prvi argument: od potencije do čina
Nauk Crkve o sakramentima govori o njihovim učincima. Praktično, kao što vidimo u poslanicama apostola Pavla, kršteni se smatraju, a ponekad čak i izričito nazivaju „svetima”. Ali možemo li se doista smatrati svetima u punom i potpunom smislu? Ne bih usudio tvrditi takvo što o sebi, ma koliko želio biti svetac poput Roberta Belarmina, ili svetih Dionizija Areopagita, Maksima Ispovjedaoca, Bonaventure, Ivana od Križa, Franjo Saleškog… Ali koja je razlika između nas, krštenika koji smo primili posvećujuću milost, i velikih svetaca u povijesti Crkve? Odgovor je jednostavan: doista, kroz svete sakramente – osobito krštenje, potvrdu i euharistiju – svi mi primamo potencijalne milosti svetosti. Međutim, samo neki ostvaruju te milosti kako bi dosegli ono što je apostol Pavao nazvao 2savršenim čovjekom“ (Ef 4, 13).
Drugim riječima, zahvaljujući činjenici da su Božje milosti primljene po sakramentima doista skrivene u dubini naše duše, svi se krštenici mogu nazvati „svetima”. Međutim, obično izbjegavamo taj izraz jer samo oni koji istinski herojski žive Evanđelje, čineći te milosti djelatnima, zaslužuju biti svetima. To je poput srednjovjekovnih vitezova: svi se borci mogu nazvati ratnicima, ali samo su rijetki heroji. Slično je i s papama: kada konstitucija Pastor Aeternus govori o papama da su kada naučavaju nauk nezabludivi, to ukazuje na opseg milosti koje Bog daje onima koji su izabrani na Petrovu stolicu, ali to ne znači da se automatski uzdižu na razinu darovanih milosti. Dakle, da je kardinal izabran za papu učinio sve što je potrebno da bude, u trenutku izbora, „savršen čovjek“, tada, da, bio bi upravo onakav kakav predlaže konstitucija Pastor Aeternus ne samo nezabludiv, nego gotovo nepogrješiv. Inače, kao što milosti primljene preko euharistije ne čine primatelja automatski svecem osim ako već nije u stanju milosti, isto vrijedi i za kardinala koji je izabran za papu. Naprotiv, ako je nedostojan (zbog svojih grijeha – krivovjerja uključujući), to je isto kao i s onima koji se nedostojno pričešćuju: ‘Jer tko jede i pije nedostojno, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tijela Gospodnjega’ (1 Kor 11, 29).
Drugi način razumijevanja konstitucije Pastor Aeternus proizlazi iz suptilnijeg razlikovanja, naime, između „stolice sv. Petra“ i osobe koja je zauzima u određenom povijesnom trenutku. Čovjek kao takav je uvijek pogrješiv, ali Stolica nije – a znamo da kada papa definira nauk ex cathedra (sa svim uvjetima spomenutim na Prvom vatikanskom koncilu) zapravo djeluje u ime Stolice, u ime Krista i Crkva. Kada to ne bi bilo tako napravljeno, moguće su određen pogrješke u vjerovanju i prosudbi.
Kao što dobro znamo iz brojnih skandala zadnjih desetljeća, ni milost svećeništva, ni biskupstva, pa čak ni pontifikata ne čine osobu besprijekornom. Kada netko zauzme stolicu sv. Petra, taj čovjek mora činiti sve što su činili sveti pastiri poput Petra, Grgura Velikog ili Pija V.: biti branitelj pologa vjere, branitelj liturgijskog nasljeđa Crkve, suprotstavljati se herezama i pogrješkama, i, kada okolnosti zahtijevaju, umrijeti kao mučenik. Inače će, bez primjerenih djela, milosti, koliko god bile brojne i velike, ostati samo neostvareni potencijal.
Drugi argument: vojna metafora
Ako pogledamo sekularni svijet, možemo povući jednu paralelu između vojne hijerarhije i crkvene hijerarhije. U slučaju prvog, znamo da izdaja ne poništava automatski rang dotične osobe. General za kojeg se otkrije da je neprijateljski špijun ne gubi automatski čin. Mora mu se suditi kako bi mu se dokazala krivnja. Tek tada može biti degradiran i kažnjen razmjerno težini svoje krivnje. No, dok ne dođe do suđenja, on zadržava svoj položaj i prema njemu se postupa dostojanstveno, čak i ako je njegova izdaja već otkrivena. Slično tome, postoje ozbiljni praktični razlozi zašto Bog dopušta heretičkom papi ostanak na dužnosti. Koji bi to razlozi mogli biti? Prije svega, mnogima i neukima koji ne razumiju situaciju ipak treba takav nadređeni. Nije li bolje djetetu zna da mu je otac alkoholičar, nego da nikada ne sazna tko mu je otac? Očito je navedeni primjer pokazatelj težine situacije. Ali ipak nam omogućuje razlikovanje manjeg zla od većeg zla.
Nadalje, Bog gotovo nikad ne radi sam, nego preko i sa svojim odanim ljudima. On želi istaknuti one sluge koji herojski preuzimaju odgovornost suprotstavljanja krivovjernim velikodostojnicima. Prema sv. Tomi Akvinskom, što je veća hijerarhijska razlika između onoga koji denuncira heretika i onoga koga se denuncira, to su veće zasluge manjeg. Mladi David imao je mnogo veće zasluge u pobjedi nad Golijatom nego da je bio iskusan ratnik od 30-40 godina. Međutim, vrlo je važno podržati velikodostojnike koji osuđuju heretičke pape. Tada nam postaje jasno tko su pravi pastiri koje možemo slijediti.
Argument inspiriran sv. Franjom Saleškim
Sv. Franjo Saleški u djelu Katolička polemika povlači izravnu analogiju između funkcije pape i funkcije vrhovnog svećenika kada kaže da je „veliki svećenik u davna vremena bio samo vikar i namjesnik našeg Gospodina, kao što je i naš”. Kada sam pročitao ovu izjavu svetog crkvenog naučitelja iz Ženeve, bio sam naelektriziran njezinim implikacijama. Jer onaj koji je Spasitelja Krista osudio na smrt bio je veliki svećenik Kajfa koji je rekao da je „korisno (…) da jedan čovjek umre za narod, a da ne propadne sav narod“ (usp. Iv 11,50). Tako je vrhovni svećenik Židova osudio Sina Božjega na smrt. Iako je počinio tako užasan čin, nije bio ništa manje veliki svećenik. No, može li kršćanski papa učiniti ono što je učinio Kajfa? Čini se da Evanđelje daje identičan odgovor: prvi papa u povijesti, Petar, tri je puta zanijekao Isusa Krista. Zašto bilo koji drugi papa ne bi mogao učiniti nešto slično – kroz jednu ili više hereza? Ali da je učinio takvo što, bi li bio manje papa?
Moj tekst nije poziv na novu polemiku, nego poziv na razmišljanje i molitvu. Osjećao sam se ponukanim odgovoriti svima onima koji su raspravljali o nekim od mojih prethodnih članaka objavljenih u The Remnantu. Istodobno, ističem potpunu svjesnost golemih poteškoća koje takva pitanja nose. Najveća od svih je ona koja – siguran sam – muči većinu nas, bilo da smo konzervativci, umjereni tradicionalisti ili sedevakantisti. Sva naša objašnjenja nisu ništa drugo nego pokušaji probavljanja nevjerojatno teške situacije. Lakše je povjerovati da papa nije papa, nego prihvatiti papu heretika i suočiti se s najtežim pitanjem: zašto Bog dopušta takvo nešto? U takvom su slučaju sve naše vrline, a posebno vjera, nada i ljubav, ozbiljno poljuljane.
Mi smo poput apostola čijoj je krhkoj barci prijetilo potonuće usred oluje na Galilejskom jezeru. Posvuda vidimo samo prijeteće valove koji nemilosrdno udaraju po nama, cijeli dan i noć. A pitanje koje nas posljednjih desetljeća najčešće proganja ostalo je do danas bez odgovora: „Gospodine, dokle?”. Ali odgovor neće doći sve dok svi mi – oni koji smo istinski svjesni postojanja divovskog tsunamija koji pokušava uništiti cijeli svijet – ne zaplačemo zajedno, iz dubine ranjenog srca, baš kao što su preplašeni apostoli vapili Spasitelj Krist koji je spavao u čamcu: “Gospodine, spasi nas, pogibosmo“ (Mt 8, 25).
Stoga vas više nego kao poziv na polemiku i raspravu molim Vas da shvatite moj članak kao poziv na molitvu. Jer ništa nam ne treba više od Boga i Njegovog odgovora, koji jedini može smiriti valove i protivne vjetrove.
Sancta Maria, stella maris, ora pro nobis!
Prof. dr. sc. Robert Lazu Kmita
