Zbog spleta neobičnih okolnosti nedavno sam bio jedini župljanin na jednoj misi tijekom tjedna. Bili smo samo svećenik i ja. Svaka mu čast, nije ni na koji način skratio misu zbog toga što je prisutna samo jedna osoba: otpjevao je Aleluju kao i inače, održao je propovijed koju je pripremio, nije skratio molitve vjernika i izdaleka mi pružio znak mira.
Ipak, jedan je element bio nedvojbeno (i pomalo neugodno) drugačiji:
Svećenik je gledao izravno u mene kad god nije čitao iz misala. Kada je rekao: „Gospodine, smiluj se“, gledao je u mene. Kada je rekao: „Blagoslovljen budi, Gospodine“, gledao je u mene. Kada je rekao: „Oče naš, koji jesi na nebesima“, gledao je u mene.
Moja usamljena prisutnost pružila mi je novi pogled na gotovo šest desetljeća staru raspravu: položaj oltara i svećenika na misi. Svećenik okrenut prema narodu ono je što poznajemo; na iskustvenoj je razini to sada normalno (iako je na povijesnoj i teološkoj razini vrlo neuobičajeno). Ali kada je bio okrenut prema meni, i samo prema meni, nisam se mogao oteti pitanju zašto me gleda dok se obraća Nekome Drugome.
Premještanje oltara kako bi svećenik mogao biti okrenut prema narodu, čak i više od prijelaza na narodni jezik, promijenilo je duh mise – od žrtve prema predstavi. I ne koristim riječ „predstava“ pogrdno, niti aludiram na ekscentrične zlouporabe svetih obreda. Jednostavno mislim na nešto što treba biti viđeno. Čak i na svakodnevnoj misi bez ikakvih dodataka, na kojoj se crno govori, a crveno vjerno izvršava, bez pompe ili izobličenja, vjernici očekuju da budu uključeni u ono što se događa, da tako kažemo. Drugim riječima, očekuju da vide. Ako im nešto zaklanja pogled, osjećaju se otuđeno, uskraćeno za ono što smatraju da im po pravu pripada.
Bez obzira na to koliko se svečano misa versus populum – okrenuta prema narodu – slavi, element predstave, a time i zabave, neizbježno je prisutan. Taj element zasjenjuje ono što bi trebalo biti pokretačka snaga dolaska vjernika na misu: klanjanje Bogu. Pa ipak, kada bismo redovite posjetitelje crkve pitali zašto dolaze na misu, kladim se da „da se klanjam Bogu“ ne bi bilo među prvih pet odgovora.
Svećenik, želio to ili ne, preuzima ulogu zabavljača kada tijekom mise stoji okrenut prema narodu. Njegov položaj čini izraz „predsjedatelj liturgije“ naizgled posve prikladnim, čak i kada iskrivljuje teološko razumijevanje svećeničke uloge. Pritisak da zabavlja mora biti golem – pomislimo samo koliko svećenika ubaci „dobro jutro“ ili neki drugi pozdrav onima koji ga promatraju. Pitam se osjećaju li se svećenici nelagodno dok slave misu pred svim tim očima uprtim u njih. Znam da se ja tako osjećam kada molim prije svojih satova, a učenici gledaju u mene. Zato se okrenem prema raspelu na zidu. Uostalom, kada izgovaram Oče naš ili Zdravo Marijo, ne razgovaram s njima.
Utvrđivanje toga kome je misa prvenstveno upućena uzburkalo je Crkvu nakon Drugoga vatikanskog koncila više nego gotovo bilo koje drugo pitanje. Bilo da uspoređujemo tradicionalnu latinsku misu s Novus Ordom, ili tradicionalno usmjereni Novus Ordo s Novus Ordom okrenutim prema narodu, temeljna su pitanja ista. Je li misa prvenstveno klanjanje Bogu i prinošenje Kristove žrtve Njemu za otkupljenje vjernika? Ili je ona zajedničko slavlje u kojem narod mora imati jednaku ulogu dok Bog dolazi među njega?
Postaviti ta pitanja, budući da zadiru u samo srce crkvenog bogoštovlja, a time i u njezino razumijevanje same sebe, gotovo je poput bacanja munje na Baziliku svetoga Petra. Kada je ni manje ni više nego bivši pročelnik Kongregacije za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na liturgijskoj konferenciji zagovarao da svećenici dijelove mise slave ad orientem, prema istoku, kako se činilo gotovo dvije tisuće godina, izbila je globalna histerija, toliko snažna da je Tiskovni ured Svete Stolice morao objaviti priopćenje kako bi smirio strahove da će se misa uskoro promijeniti. Kada bi župni svećenik slavio misu ad orientem, što tehnički nije zabranjeno, bio bi izbačen iz župe – i iz službe – u roku od nekoliko sati.
Ali ako sinodalna Crkva uključuje slušanje zabrinutosti vjernika, onda mislim da je pošteno pitati, bez prizivanja ognja i sumpora: Zašto svećenik tijekom mise gleda narod, kada se, osim kod čitanja, molitve vjernika i nekoliko poticaja, i svećenik i narod zajedno obraćaju Bogu Ocu? Zar ne bi trebali zajedno gledati prema Njemu, pogledom koji simbolizira činjenica da i svećenik i vjernici gledaju prema istoku, odakle će Krist ponovno doći?
A ako je odgovor: „Ne, trebali bismo nastaviti tako da svećenik i narod gledaju jedni druge“, ne bismo li tada trebali razmisliti o promjeni onoga kome su naše molitve i prošnje upućene kako se sami ne bismo zbunili?
U svojoj majstorskoj knjizi Duh liturgije, razmatrajući što učiniti s problemom smjera prema kojem je oltar okrenut, kardinal Joseph Ratzinger, duboko svjestan da liturgijske promjene mogu strašno uznemiriti vjernike, predložio je kao svojevrsni kompromis postavljanje raspela na oltar koje bi bilo „zajednička točka usredotočenosti i svećenika i zajednice koja moli“.
Smatram da je taj prijedlog nedostatan: raspelo, bilo golemo poput onoga koje se koristilo na papinskim misama pape Benedikta XVI. ili ono visoko tridesetak do šezdesetak centimetara, kakva su mnogo češća, ne odvlači pozornost vjernika od svećenika. Predstava se nastavlja, a on predsjeda kao središte pozornosti.
Misa beatifikacije blaženoga Fultona Sheena bila je primjer za to. Na oltaru je bilo raspelo, više od kaleža, ali ne više od oko šezdesetak centimetara. Za bilo koga tko je bio nazočan ili je misu pratio preko ekrana, je li raspelo tijekom euharistijske žrtve bilo „zajednička točka usredotočenosti“? Ili su to bili deseci kardinala i biskupa koji su okruživali oltar, od kojih su neki izgovarali dijelove euharistijske molitve kada bi pred njih bio postavljen mikrofon?
Sama misa daje nam odgovor. Riječi su upućene Bogu, pa bismo trebali gledati prema Njemu kada Mu govorimo, kao što činimo kada razgovaramo s bilo kim drugim. To je ispravno. Doista je neobično da svećenik gleda u narod dok molitvama poput, primjerice: „Izbavi nas, Gospodine, od svakoga zla i daruj nam mir u naše dane“, zaziva Boga.
Da bi se svećenik ponovno okrenuo prema istoku, a da se time vjernici ne bi odbili, bit će potrebna određena kateheza prije nego što se to učini. Ali ključna je riječ „određena“. Narodu nije potrebno napredno teološko obrazovanje – zapravo mu nije potrebno nikakvo teološko obrazovanje – da bi znao kako trebamo gledati osobu kojoj se obraćamo. To svaki roditelj uči svoje dijete. Na isti bi nas način sveta Majka Crkva trebala podsjetiti da, kada zazivamo Boga, trebamo gledati prema Njemu.
A kada to činimo zajedno, i svećenik i narod, vjernici će otkriti jedan način aktivnog sudjelovanja na misi koji je istodobno drevan i uvijek nov.
