Kardinal George Pell pušten je na slobodu 7. travnja odlukom Visokog suda Australije koji je optužbe jednoglasno ocijenio neutemeljenima. Zatvorski dnevnik iz toga vremena uskoro će biti objavljen, a prvi svezak izlazi 15. prosinca. Knjiga obuhvaća prvih pet mjeseci od 404 dana koje je kardinal proveo u samici zatvora u Melbourneu. Svake večeri kardinal Pell je pisao dnevnički zapis za taj dan, dvije ili tri stranice koje su gotovo uvijek počinjale njegovim razmišljanjima o dva jutarnja čitanja iz časoslova. Prvo čitanje se odnosilo na tekst iz Biblije dok je drugo bilo od Otaca Crkve, a razmišljanje je uvijek završavao molitvom.
Sandro Magister je u svojoj kolumni Settimo Cielo za L’Espresso objavio neke odlomke koje donosimo u nastavku:
Trpljenje Joba, mene i mojega kineskog prijatelja
(Ponedjeljak, 4. ožujka i subota, 15. lipnja 2019., str. 26-27 i 283-284)
U liturgijskim tekstovima časoslova Jobovi su se problemi nastavili pogoršavati, jer je Sotoni bilo dozvoljeno da ga zarazi zloćudnim čirevima. Job nije osudio Boga, premda ga je njegova ogorčena supruga nagovarala da „prokune Boga i umre“. Job nije izgovorio grešnu riječ. „Kada od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?“ (Job 2, 9-10).
U mnogim prilikama kada su me pitali o nezasluženoj patnji, znao sam odgovoriti da „Božji Sin nije dobro prošao“. Za kršćane patnja uzrokuje da zastanu i razmisle, a ponekad sam ih zamolio i da se prisjete svojih blagoslova. […]
Nisam volio pisce, čak ni velike kršćanske književnike poput sv. Ivana od Križa, koji su isticali bitnu i nužnu ulogu patnje ako se želimo približiti Bogu. Nisam pročitao puno njegovih djela, smatrajući ga pomalo zastrašujućim. Ipak, uspio sam završiti „Zamaka duše“ [1588.] svete Terezije Avilske, koja je snažno slijedila sličnu španjolsku teologiju.
Moj pristup je više poput djeda Jude Chena, […] koji se molio Bogu u malim nevoljama, jer bi bez njih postao ponosan i kroz njih je želio izbjeći velike nevolje. […]
Moje vrijeme u zatvoru nije piknik, ali nije ništa u usporedbi s nekim drugim iskustvima u zatvoru. Moj dobar prijatelj Juda Chen (porijeklom iz Šangaja, Kina), koji sada živi u Kanadi, pisao mi je o zatvoru svoje obitelji pod kineskim komunistima.
Godine 1958. Judin brat Pavao, sjemeništarac i sestra Sofija, učenica srednje škole, zatvoreni su zbog svog katoličanstva i proveli su trideset godina u dva različita zatvora. Obitelji je bio dopušten mjesečni posjet od petnaest minuta kada su bili u zatvoru u Šangaju i pismo od stotinu riječi jednom mjesečno tijekom tri desetljeća.
Judinu djedu Šimunu, koji je bio imućan čovjek, oduzeta je sva imovine jer je gradio župnu crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu. Juda ga je volio i živjeli su u istoj kući devet godina dok starac nije umro. Juda pripovijeda da je na pitanje o oduzetoj imovini djed odgovorio: „Sve je bilo od Boga i vratit će se Bogu“.
Nakon što je u proljeće 1966. započela Kulturna revolucija, Crvena garda upala je u njihovu kuću i razočarala se kad je pronašla Judinog djedu Šimuna mrtvog. Uništili su mu grob, izvršili pretres kuće, prisilivši Judinu majku da spali sve njihove vjerske predmete. Judin otac je smijenjen kao učitelj i sveden na domara.
S jedanaest godina u osnovnoj školi Juda je bio primoran priznati pred četrdeset kolega iz razreda da je zločinac iz kriminalne obitelji. Još se uvijek sjeća kako je učitelj rekao njegovim školskim kolegama da ga izbjegavaju u širokom luku.
Sa sedamnaest godina, Juda je poslan na osam godina u radni logor u predgrađu Šangaja. Dok je odlazio, roditelji su ga uputili: „Juda, u srcu ne drži mržnje, već samo ljubav“. To je sveto gorivo koje pokreće Crkvu.
Tumačenja „Amoris Laetitia“ koja su opasna
(Čista srijeda, 3. ožujka i subota, 23. ožujka 2019., str. 25 i 75)
Još uvijek prolazim Poslanicu Hebrejima, koja razvija Pavlovu središnju zadaću objašnjavanja Isusove uloge u starozavjetnim ili židovskim kategorijama. Isus Krist dovršava djelo i poruku prvog Saveza. Vjernost Kristu i njegovom učenju predstavljaju neophodni uvjet za plodonosno katoličanstvo i vjerski preporod. Zbog toga su odobravanja argentinske i malteške interpretacije “Amoris Laetitia” jako opasna. Oni se protive Gospodinovom nauku o preljubu i nauku svetog Pavla o ispravom stavu da bi se pravilno pričestili. […]
Prvo čitanje iz časoslova ponovno je iz Knjige Izlaska i odnosi se na Božju objavu onoga što smo prihvatili u Deset zapovijedi (Izl, pogl. 20). Kao odrasla osoba, pa čak i kao dijete, uvijek sam ih smatrao krucijalnim. Sjećam se da sam prije pedeset godina čitao kako je Bertrand Russell, poznati ateistički filozof, tvrdio da su Deset zapovijedi poput završnog ispita od deset pitanja, gdje je šest pitanja trebalo objasniti. […]
Na dvjema sinodima o obitelji neki su glasno proglasili da je Crkva bolnica ili utočište. Ovo je samo jedna slika Crkve i daleko je od najkorisnijeg ili najvažnijeg značenja Crkve, jer Crkva mora pokazati kako se ne razboljeti, kako izbjeći brodolome, a u tome joj je ključna pomoć Deset zapovijedi. Sam Isus poučava: „Ako se držite mojih zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi“ (Iv 15,10).
(U uvodnoj fusnoti koja se odnosi na tumačenja Amoris Laetitia objašnjava se da su u Argentini i na Malti objavljene „pastoralne smjernice“ koje su „razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima dopuštale da se pričeste pod određenim okolnostima“. Papa Franjo podržao je smjernice iz Buenos Airesa u pismu biskupima regije u rujnu 2016., dok su objavljivanje malteških smjernica u L’Osservatore Romano (novinama Svete Stolice), u siječnju 2017., neki vidjeli i kao službenu potvrdu ovih smjernica.)
„Papa emeritus“? Uloga koji se mora redefinirati
(Subota, 29. lipnja 2019., blagdan sv. Petra i Pavla, str. 319)
Favoriziram tisućljetnu tradiciju da pape ne daju ostavku, da nastavljaju pontifikat do svoje smrti, jer to pomaže u održavanju jedinstva Crkve. Poboljšanja moderne medicine su zakomplicirala situaciju, osiguravajući da će današnje i sutrašnje pape vjerojatno živjeti duže od svojih prethodnika, pa čak i kad njihovo zdravlje znatno oslabi. […]
Međutim, treba razjasniti protokole u situacijama kada je papa dao ostavku, s ciljem da se ojača jedinstvo Crkve. Iako bi umirovljeni papa mogao zadržati titulu „pape emeritus“, trebalo bi ga preimenovati u Kolegij kardinala, tako da je poznat kao „kardinal X, papa emeritus“. Također, ne bi trebao nositi bijelu papinsku reverendu i ne bi trebao predavati javno. Zbog poštovanja i ljubavi prema papi, mnogi će se osjećati nevoljnima nametati takva ograničenja nekome tko je nekoć presjedao Petrovom stolicom. Vjerojatno bi bilo najbolje kada bi mjere uveo papa koji nije imao preživjelog prethodnika.
Muslimanka se obratila na kršćanstvo „bez obzira na cijenu“
(Ponedjeljak, 1. srpnja 2019., str. 323)
Jedan me australski svećenik obavijestio da je upravo primio šestero muslimana u Katoličku Crkvu, krstivši ih i potvrdivši, te da je dvoje njih obitelj izopćila. Upitao je jednu od krštenih zašto je voljna bila poduzeti ovakav korak, a ona je jednostavno odgovorila da „je željela voljeti Isusa, bez obzira na cijenu“. Tada sam komentirao: „Pretpostavljam da bi to svima nama trebao biti jedini motiv i cilj“. Oni su dio neprekinutih podzemnih tokova muslimanskih obraćenika u Crkvu.
Slučaj rugby igrača Folaua, kada se čak i Bog izgubi u magli
(Ponedjeljak, 6. svibnja i srijeda, 29. lipnja 2019. str. 181 i 309-311)
Israel Folau je sjajan igrač ragbija, porijeklom iz Tonge i pobožni čovjek jednostavne kršćanske vjere. Riječ je o protestantu starog tipa, koji nema vremena za katoličke blagdane Božić i Uskrs, a još manje za pobožnost Našoj Gospi.
Parafrazirao je i promijenio popis svetog Pavla onih koji neće “naslijediti Kraljevstvo Božje”, objavivši svoje upozorenje na Instagramu: „Pijanci, homoseksualci, preljubnici, lažovi, razvratnici, lopovi, ateisti, idolopoklonici. Očekuje vas pakao. Pokajte se.“ Službenici ragbi sindikata smijenili su ga zbog govora mržnje. […]
Ovaj će slučaj stvoriti važne presedane u borbi za vjersku slobodu, a australska kršćanska stranka pokazala je dobru prosudbu podržavajući Folaua. Iako nisam za osuđivanje ljudi na pakao (to je Božja stvar), Folau jednostavno ponavlja učenja Novog zavjeta, navodeći aktivnosti koje nisu kompatibilne s članstvom u Kraljevstvu nebeskom. Ono što je čudno jest da ne postoje prigovori idolopoklonika, preljubnika, lažova, razvratnika itd., koji prosvjeduju zbog njihovog isključivanja. Pitam se koliko je od tih neprijatelja prema Folauu kršćana i kako mogu vjerovati u raj i pakao.
Ljudi koji su sigurni u svoja uvjerenja nisu previše zabrinuti zbog izražavanja različitih ili suprotstavljenih stavova, pogotovo ako se oni smatraju besmislenima. Sve grublje snage političke korektnosti nisu zadovoljne time što se prema svim osobama postupa s poštovanjem i ljubavlju, već zahtijevaju u ime tolerancije, ne samo da homoseksualne aktivnosti budu legalne, već i istospolni brakovi. Smatraju da svi moraju odobriti takve aktivnosti, barem javno, i da bi u javnosti trebalo spriječiti svakoga tko bi zagovarao kršćanska učenja o braku i seksualnosti. To bi bio kraj vjerske slobode. […]
Propadanjem monoteizma ulazimo u novi svijet ideja. […] Zapadna civilizacija učinila nas je onim što jesmo, a jedan od razloga za njezina postignuća je kreativna napetost između Atene i Jeruzalema. Oba su grada pod napadom. Jeruzalem i Rim, njezin saveznik, snose teret ovog napada, frontalnih napada, ali slabost Jeruzalema otežava obranu Atene. Kada se Bog izgubi u magli, bilo da se radi o magli požude, posjeda ili moći, obrana razuma i istine se krši.
