„Isus je Gospodin” je najranija i najjednostavnija kršćanska ispovijest vjere zapisana u Svetom pismu. Sv. Pavao, u jednom od svojih cijenjenih izraza za kršćanski život, opisuje vjernika kao onoga koji živi, ili postoji, „u Kristu“. Recipročno, govori o milosnom prebivanju božanskih osoba u vjerniku: „Krist u vama, nada slave“ (Kol 1, 27).
Cijela dogmatska i moralna tradicija Crkve samo je izraz – artikulacija u riječima i zapažanju – onoga što označuje iskustvo navještaja i bivanja „u Kristu”; ono služi i vodi ovo iskustvo i identitet. Nitko ne može zamijeniti ili podrediti taj identitet. To je ono što dogmatska konstitucija Dei Verbum misli kada kaže da Učiteljstvo Crkve nije „iznad Riječi Božje”, nego u službi objavljene Riječi. Dogmatska i moralna tradicija Crkve služi da se izrazi – i u isto vrijeme sačuva – to iskustvo i identitet.
Nedavni pozivi – od strane nekih biskupskih konferencija i istaknutih klerika (čak i kardinala) – da se preispita nauka Crkve, posebno u pitanjima spolnog morala, čine mi se užasno opasnima. Ne samo da je omalovažavajući stav prema utvrđenom naukom Crkve (bilo iz želje za “uključivošću“ ili „dosezanjem“) opasan; takva radikalna promjena ili sveukupno napuštanje žive moralne tradicije imalo bi razoran učinak odvajanja od našeg identiteta u Kristu.
Katolici se ne moraju prvenstveno shvaćati kao pristalice niza ustaljenih uvjerenja i kao oni koji žive u skladu s utvrđenim “pravilima” Crkve, već kao oni koji žive u Kristu kao novom stvorenju. Kršćanstvo je iskustvo ovog novog života milosti. Cijeli nauk Crkve, u vjeri i moralu, samo daje izraz ovom iskustvu i nadnaravnom identitetu kao novoj kreaciji, identitetu koji je uspostavljen sakramentima (krštenja i potvrde) na način koji se nikada ne može izbrisati ili poništiti (iako nažalost, vjernici ih mogu ignorirati ili odbaciti). Ta činjenica ne oslabljuje niti umanjuje važnost doktrinarnih izjava ili moralnih zapovijedi, nego naprotiv uzdiže njihovo dostojanstvo i njihove zahtjeve svjedočeći njihovu pravu svrhu i uspostavljajući kontekst za naše živote. Dislocirani iz ovog novog života u Kristu, mogu se smatrati samo oni kojima su izvana nametnuta proizvoljna “pravila“ ponašanja, uspostavljena od strane autoriteta čiji je moralni glas potkopan unutarnjim osobnim neuspjesima ili nesposobnošću i povrijeđen izvanjskim napadima.
Pastoralna paralela. Kad se susrećem s parom koji se priprema za brak, imam naviku, govoreći o nauku Crkve o braku, posebice o njegovoj moralnoj dimenziji (primjerice, o pitanjima suživota ili umjetne kontracepcije), koristiti jezik poput „Evanđelje poziva” ili „Isus nas poziva” ili „ovako izgleda novi život u Kristu”. Ne vodim se s „naukom Crkve“ ili „Učiteljstvo tvrdi“, ne zato što su te izjave neistinite (one su svakako istinite), nego zbog toga kako bi bolje čuli poziv na obraćenje. Ono što Crkva uči nije, naravno, ništa drugo nego Evanđelje, Isusov nauk. No mnogo je vjerojatnije da će suvremene uši u autoritetu Crkve pronaći samo ljudsku instituciju ili glas čije nedostatke predobro poznaju. Vođenje s Isusom rekapitulira evanđelje, utoliko što je to poziv žive osobe na novi i sve dublji život s njom. U Ivanovu evanđelju učenici pitaju Isusa: „Učitelju – gdje stanuješ? Reče im: Dođite i vidjet ćete“ (Iv 1, 38 – 39). U Markovu evanđelju se od onih koji su pozvani na dublje sljedbeništvo s Isusom traži da „budu s njim“. Crkva je, naravno, njegovo Tijelo i stoga je jednako istinito govoriti da ih Crkva poziva, iako je prečesto ekleziološka mašta mnogih katolika anemična, shvaćajući Crkvu samo kao još jednu krhku ljudsku instituciju (među tolikim) koja se natječe za njihovu odanost. Stoga je pozivanje pojedinaca na dublje učeništvo s Isusom doista pozivanje na dublje sudjelovanje u životu Crkve, uključujući njezin bogat i, da, zahtjevan poziv na obraćenje; jer su život u Kristu i u Crkvi jedno.
Pozivi da se promijene ili napuste moralni zahtjevi Evanđelja odaju želju za odvajanjem doktrine od života, dogme od iskustva, teologije od duhovnosti. Jedan od velikih darova teologa dvadesetog stoljeća bila je ponovna potvrda jedinstva i koherentnosti teologije i duhovnosti, ponovna potvrda drevne kršćanske intuicije da se evanđelje može u potpunosti razumjeti samo ako se najprije prihvati evanđelje i njegovi zahtjevi. I doista, kako netko počinje dublje shvaćati istinu i ljepotu nauka, njegovo milostivo življenje postaje, ako ne odmah lakše, barem nošeno s većom ljubavlju, vjernošću i plodnošću. Kao što je Henri de Lubac vrlo jezgrovito rekao: „Ako je dogma savršena norma cjelokupnog duhovnog života, to je samo zato što autentični duhovni život nije ništa drugo do dogma in actu“.
Biti učenik, živjeti u Kristu i biti član njegova Tijela je, kako je pokojni papa Benedikt volio reći, avantura života. To je život, radost i snažno iskustvo da smo voljeni i spašeni. Opasno je pretpostaviti da se to iskustvo i identitet mogu odvojiti od samog prihvaćanja nauka Crkve, doktrinarno ili moralno. To ima stvarni i krajnji učinak odvraćanja od toga da budemo u Kristu, šteti dušama i krivotvori Isusovo evanđelje.
