Nedavno je novinar portala Crisis poslao pitanja kardinalu Gerhardu Mülleru u vezi s papinom nepogrešivošću i kardinalovim nedavnim riječima u kojima je papu Franju opisao kao podržavatelja hereze. Kardinal je bio dovoljno ljubazan da odgovori na pitanja.
Kako biste opisali prirodu papine nepogrešivosti? Pod kojim se okolnostima primjenjuje papina nepogrešivost?
Kardinal Müller: Uvjeti i granice papinske nepogrešivosti kao izraza nepogrešivosti cijele Crkve definirani su u 4. poglavlju Dogmatske konstitucije „Pastor aeternus“ Prvog vatikanskog sabora (1870.). Vezano uz papinu vrhovnu vlast u kolegiju biskupa, čiji je on vidljivi poglavar, Drugi vatikanski sabor izjavljuje:
„Nepogrešivost kojom je božanski Otkupitelj želio obdariti svoju Crkvu u definiranju doktrine vjere i ćudoređa proteže se onoliko koliko to zahtijeva polog Božje objave (lat. divinae Revelationis depositum), koji se mora čuvati i vjerno tumačiti“ („Lumen Gentium“, čl. 25).
Njemački biskupi, uz odobrenje pape Pija IX., izjavili su njemačkom kancelaru Bismarcku, koji je želio zloupotrijebiti Prvi vatikanski sabor za uništenje Katoličke crkve u kulturkampfu (borba protiv katolik), sljedeće: „…nepogrešivo učiteljstvo Crkve povezano je sa sadržajem Svetoga pisma i predaje kao i doktrinarnim odlukama koje je već dalo crkveno Učiteljstvo” (Denzinger-Hünermann, br. 3116). To također s najvišim autoritetom kaže Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji „Dei verbum“ (čl. 10).
Treba dodati da vjernici moraju iskazivati „vjerničku poslušnost volje i razumijevanja” svojim biskupima, a napose Učiteljstvu rimskog biskupa, čak i ako on ne govori na temelju najvišeg učiteljskog autoriteta (ex cathedra). Ovo se odnosi prema naglasku stavljenom na određenu doktrinu, koja, međutim, mora biti eksplicitno ili implicitno sadržana u objavi.
Što je Crkva tradicionalno naučavala o ograničenjima papinske vlasti?
Kardinal Müller: Prema Kristovom božanskom autoritetu, Objava samoga Boga temelj je crkvenog Učiteljstva i pastoralne službe Crkve: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 20).
U „Lumen Gentiumu“ piše da Drugi vatikanski sabor nije započeo s papom jer, suprotno onome što vjeruju tradicionalni protestantski polemičari, Katolička crkva nije papina crkva i katolici stoga nisu papisti nego kršćani. Krist je glava Crkve i od njega sva božanska milost i istina prelazi na članove njegova Tijela, a to je Crkva.
Ali On ju je također sakramentalno uspostavio kao vidljivu zajednicu sakramenata, sredstava milosti i jedinstva u biskupskom vodstvu. Zato biskupi i svećenici poučavaju, vode i posvećuju vjernike u ime Kristovo, a nikako u ime pape. Ali katolici nisu podanici crkvenih poglavara, kojima duguju slijepu poslušnost kao u totalitarnom političkom sustavu. Kao osobe u svojoj savjesti i molitvi idu izravno k Bogu u Kristu i u Duhu Svetom. Čin vjere usmjeren je izravno Bogu, a biskupsko Učiteljstvo ima zadaću vjerno i potpuno čuvati sadržaj Objave (dan u Svetom pismu i apostolskoj predaji) i prikazati ga Crkvi.
„To učiteljstvo, dakako, nije iznad Božje riječi, nego joj služi naučavajući samo ono što je predano, time što to po božanskome nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže te iz ovoga jednoga pologa vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati…“ („Dei Verbum“, čl. 10).
U kulturi otuđenoj od kršćanstva važno je ne tumačiti crkvenu vlast u smislu političke moći i medijske manipulacije mišljenjem, nego u svjetlu Božje objave u Kristu kao svjetlu koje prosvjetljuje svakog čovjeka i vodi ga u život vječni (usp. Iv 1, 1 – 18).
Čak ni kardinali Rimske crkve ne mogu obećati apsolutnu poslušnost papi i žrtvovati svoju savjest i stručnost upitnoj agendi, to nije, kao što je vatikanski stručnjak Christopher Lamb u svojoj knjizi „The Outsider“ htio argumentirati, tzv. ‘unutarcrkvena opozicija’. Onaj koji ne ispovijedaju potpunu vjeru Crkve trebaju se vratiti na pravi put duhovnim sredstvima i kanonskim kaznama. Apsolutni vladari koji su svoje razuzdane kolege u komunističkom politbirou ili u engleskom kraljevskom tajnom vijeću eliminirali protjerivanjem, oduzimanjem imovine i pokaznim suđenjima nisu nam primjer. Papinska nam historija nudi i neke nedostojne prizore pobjede moći nad zakonom.
Možete li ukratko opisati kako odgovoriti na papu heretika i koliko su ta mišljenja široko prihvaćena među teolozima i kanonskim pravnicima?
Kardinal Müller: Temeljni problem proizlazi iz razlike između pape kao nositelja petrovske službe s njegovim posebnim ovlastima s jedne strane i pape kao pojedinačnog kršćanina hodočasnika, koji također može izgubiti posvećujuću milost kroz smrtni grijeh ili koji može iznutra i izvana očito otpasti od vjere, krivovjerno proturječiti nauku vjere ili se čak raskolnički odvojiti od Crkve. Što se tiče apostazije, očitog krivovjerja ili otvorenog raskola pape kao pojedinca, to je više teoretsko pitanje odnosno historijsko-teološko vrjednovanje problematičnih osoba iz historije papinstva (najpoznatije je pitanje hereze i ekskomunikacija pape Honorija I).
U svom velikom djelu „De Romano Pontifice“ (Knjiga II, 30. odjeljak) crkveni naučitelj Roberto Bellarmino sažeo je do tada izražena teološka mišljenja o mogućem krivovjerju pape i njegovom gubitku službe. U svakom slučaju isključeno je mišljenje da bi bilo koja crkvena ili čak svjetovna vlast mogla svrgnuti papu u sudskom (kanonskom) postupku. Njega su kardinali doista odabrali kao osobu koja presjeda Katedrom sv. Petra.
Međutim, on je postavljen od Krista u trenutku kada prihvati izbor i rimski je biskup po posvećenju, a time i Petrov nasljednik. U slučaju očitog i notornog proturječja, ne daj Bože, s naukom Svetoga pisma ili dogmatskim definicijama nauka vjere, vjernici više ne bi bili dužni slušati ga i on bi, tako reći, izgubio svoje ovlasti.
U praksi, međutim, kao i u kasnom srednjem vijeku, to bi Crkvu podijelilo na različite frakcije, ovisno o tome tko kojeg papu smatra legitimnim Petrovim nasljednikom. Detaljnu raspravu o ovom trnovitom pitanju dugujemo prof. Arnaldu Xavieru da Silveiri (točnije njegovoj knjizi „Može li papa biti heretik?“, Rim, 2019.). I ja sam objavio knjigu o cjelokupnoj teologiji papinstva – kardinal G. Müller, „Papa: Njegova misija i služba“, Catholic University of America, Washington D. C., 2021.
Kao što znate, postoji razlika između teoloških mišljenja i službenog crkvenog nauka. Kakav je trenutni crkveni nauk o tome kako postupati s papom heretikom? Ima li Crkva službeno definiran stav? Je li ikada postojao trenutak u historije Crkve u kojem je Crkva imala specifičan ili definiran stav o ovom pitanju?
Kardinal Müller: Ne može postojati definicija za ove granične slučajeve jer se definicije odnose na objavljenu vjeru. Vidljivo je to u pokušajima koncila u Konstanzi i Baselu, za vrijeme kojeg su crkveni velikodostojnici morali pronaći praktičan izlaz iz zapadnog raskola unatoč ideji o nadmoći koncila nad papama i protupapama toga vremena. Izvan gore spomenute razlike (između pape u njegovoj službi kao Kristova nasljednika i trenutnog nositelja ove službe tijekom njegova pontifikata), ne može postojati kanonski postupak (tj. crkveno pravo iznad božanskog zakona) koji bi mogao službeno proglasiti papu formalnim heretikom i zakonski ga smijeniti. Osobna karizma nepogrješivosti ex cathedra ne smije se poistovjetiti s posebnom milošću spasenja od grijeha i otpadništva u hodočasničkom stanju. Taj se jaz ne može zatvoriti unutar Crkve jer vrhovnu vlast ne može beskonačno suditi još viša i stoga jer je jedini sudac vladajućeg pape samo Bog. On će osigurati da se Crkva ne uništi u korijenu svog jedinstva u Kristovoj istini. Zato je naša ponizna molitva i kršćanski način ophođenja jednih prema drugima u ovoj situaciji još potrebniji.
Je li ikada u prošlosti Crkvom upravljao krivovjerni papa, i ako jest, kako je Crkva reagirala? Što možemo naučiti iz ovih historijskih događaja?
Kardinal Müller: Stoljećima se pojam hereza tumačio na različite načine. U današnjem tehničkom smislu formalne hereze, tj. izravnog nijekanja objavljene dogmatske doktrine definirane od strane Crkve, nije postojao niti jedan heretički papa (čak ni kao privatna osoba), čak ni u historijskoj retrospektivi. Rimski biskupi, Petrovi nasljednici, uvijek su ostali vjerni apostolskoj vjeri i aktivno je prezentirali cijeloj Crkvi, što je historijski dokaziva teza (usp. Prvi vatikanski sabor, „Pastor aeternus“, 4. poglavlje).
Čini se kao da je pape Franjo svjestan crkvenog nauka, kao što su ga svjesni i vjerni katolici, te se stoga ne bavi previše jednostavnom reafirmacijom ili tumačenjem crkvenog nauka koliko pokušava koristiti duhovne i pastoralne alate koji su dostupni za dovođenje ljudi u dublje zajedništvo s Kristom i njegovom Crkvom, te za rješavanje praktičnih pitanja vezanih uz to. Čini li Vam se da je to slučaj čak i s problematičnijim ili pogrešnim izjavama pape Franje. Biste li se složili s ovom ocjenom? Povezano s tim je mišljenje, koje su iznijeli neki komentatori, zar nisu mnoge implikacije koje mnogi slušajući uočavaju u riječima pape Franje, čitaju u riječima pape Franje od strane određenih medija predstavljaju pokušaj promjene nauka Katoličke crkve? Čak ako i znaju da se crkveni nauk ne može promijeniti, oni pokušavati izvrnuti riječi pape Franje. Što mislite, koliko problematičnih elemenata nauka pape Franje proizlazi iz ove dinamike?
Kardinal Müller: Svakako, u visoko ideologiziranom medijskom dobu, različite skupine koje instrumentaliziraju izjave pape Franje za vlastite interese moraju biti stavljeni na svoje mjesto. Također moramo poštovati osobu na Petrovoj stolici. U smislu teološke dubine i preciznosti izraza, papa Benedikt XVI. bio je iznimka, a ne pravilo u bogatoj historiji papinstva. Ali biskupi i papa također moraju biti svjesni granica svoga poslanja. Oni smiju samo koristiti svoj autoritet koji im je Krist dao za vođenje ljude Kristu kroz Riječ Božju i svete sakramente (i ni na koji način ne narušavati vjerodostojnost Crkve nepotizmom i favoriziranjem duha vremena). Također se mora promatrati relativna autonomija različitih svjetovnih tematskih područja (usp. „Gaudium et spes“, čl. 36), u koje se treba uključiti u mjeri u kojoj se brani dostojanstvo i slobodu čovjeka od političkih, ideoloških i medijskih nasrtaja.
Također ne može biti apsolutne ili čak pragmatične suprotnosti između doktrine i pastorala, jer je sam Krist učitelj i pastir u svojoj osobi. Nipošto se ne može pretpostaviti da nauk Crkve svi poznaju, nažalost ne poznaju ga niti svi biskupi, za usredotočenje samo na pastoralnu primjenu na pojedince ili ‘marginalizirane skupine’. Nije dovoljno biti fotografiran s tzv. transrodnim osobama, nego treba imati i hrabrosti tjelesno neprijateljsku promjenu spola nazvati teškim grijehom protiv volje Stvoritelja. Nadalje, nauk apostola (usp. Dj 2, 42) u obliku ispovijesti Crkve nije bilo kakav sustav mišljenja s kojim normalan katolik nema nikakve veze, već Riječ Božja koja stvara spasenje i budi vjeru koja je dana Crkvi u apostolskoj riječi biskupa i svećenika (usp. 1 Sol 2, 13).
Medijski format također se mora razmatrati u konkretnom smislu. Razgovori s papom mogu biti od pomoći i ohrabriti ljude u njihovoj vjeri te pružiti orijentaciju. Papine rečenice nisu obvezujući dokumenti koji autoritativno tumače vjeru Crkve. S obzirom da je medijska pažnja Crkve globalno usmjerena na papu, valja napomenuti katoličku vjeru u Krista i jedino od Njega vjernici mogu očekivati spasenje te su papa i biskupi samo Njegove sluge.
Često se zaboravlja da je Crkva, kao tijelo Kristovo i hram Duha Svetoga, najintimnije zajedništvo života s trojedinim Bogom, kojemu vidljivi oblik Crkve služi samo kao sredstvo (usp. Lumen Gentium, čl. 8). Mnogi pogrešno procjenjuju Crkvu na temelju novinskih članaka čiji autori koriste političke i ideološke kategorije (lijevo-desno, konzervativno-modernističko itd.). Laskavo uokvirivanje formulacije ‘Crkve pape Franje’ ili biskupa na ‘Bergogliovoj liniji’, koji ‘nepovratnim’ odlukama revolucioniraju Crkvu Kristovu, nije samo teološki pogreško, već potkopava i vjerodostojnost Crkve kao sakramenta spasenja svijeta u Kristu Isusu (usp. 1 Tim 2, 5).
Kako bi vjerni katolici trebali odgovoriti na teološki ili duhovno problematične izjave koje iznosi papa Franjo? Kako mogu zadržati nužnu poslušnosti i zajedništva s papom i potrebu za evangelizacijom u prisustvu papinih izjava koje su problematične ili teške za tumačenje?
Kardinal Müller: Svoju vjeru crpimo iz Svetoga pisma i nauka Crkve kako je sažeto u službenom katekizmu koji se temelji na nauku Drugog vatikanskog koncila. Živimo Kristovom milošću u sakramentima. Crkveni život odvija se u župama, molitvenim zajednicama, katoličkim školama i ustanovama. Koliko god je orijentacija prema Rimu važna s obzirom na jedinstvo sveopće Crkve u Kristovoj istini, ne smijemo poistovjećivati crkveni nauk i jurisdikcijski primat rimskog biskupa kao Petrova nasljednika s kultom ličnosti, kao što se događa u sekularnim kontekstima. Krist je glava Crkve, od kojega proizlazi svaka milost i istina. Apostoli, s Petrom na čelu, samo su njegovi svjedoci i navjestitelji. Oni se posvećuju „službi riječi i molitava”, liturgiji (usp. Dj 6, 4). Nije njihov društveni ugled i njihova prisutnost u medijima kriterij za papu i biskupe u našem vremenu, nego pitanje čine li oni Krista prisutnim u ovom vremenu. Papa i biskupi trebaju služiti Crkvi kao uzori, po uzoru na dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce (usp. 1 Pt 5, 1 – 4).
Hvala Vašoj eminenciji što ste odvojili dragocjeno vrijeme za odgovore na ova pitanja.
