„Često sam govorio“, piše Blaise Pascal u svojim Pensées – krunskom postignuću njegova životnog djela, ostavljenom nedovršenom nakon njegove smrti 1662. – „da je jedini uzrok čovjekove nesreće to što ne zna mirno ostati u svojoj sobi.“ Čini se da je čak i pet minuta provedenih u samoći više nego što tijelo i krv mogu podnijeti.
Može li to objasniti visoke stope kriminala koje posljednjih godina viđamo – da oni kojima je samoća jednostavno nepodnošljiva često reagiraju antisocijalno kako bi pobjegli od svoje muke? Zanimljivo pitanje, svakako, ali nije to smjer kojim želim ići. Ovdje želim reći nešto u prilog tome da čovjek ostane mirno u svojoj sobi. I pritom dati prikladan uvod u korizmeno vrijeme koje nam uskoro dolazi.
„Nauči nas brinuti i ne brinuti“, piše T. S. Eliot u pjesmi Ash Wednesday, svojoj purgatorijskoj pjesmi kojom je najavio obraćenje na kršćanstvo i početak četrdeset pokorničkih dana koji vode prema Uskrsu. „Nauči nas sjediti mirno, / čak“, dodaje, „među ovim stijenama.“ A budući da je Eliotov cilj čuti Riječ – „nečujnu, neizgovorenu / Riječ… Riječ unutar / svijeta i za svijet“ – tada mora postojati tišina kako bi se takav govor mogao dogoditi, kako bi doista bio uslišan.
„Gdje će se naći riječ“, pita on,
gdje će riječ
odzvanjati? Ne ovdje, nema dovoljno tišine
…
Pravo vrijeme i pravo mjesto nisu ovdje
Nema mjesta milosti za one koji izbjegavaju lice
Nema vremena za radost za one koji hodaju među bukom i niječu glas…
Samo usred tišine vjerojatno ćemo čuti što nam Bog želi reći. To osobito vrijedi kada se nađemo sami u svojoj sobi, bez ičega drugoga osim čekati Boga, koji nam tada može reći što nam je činiti. „Ne dopusti da budem odijeljen“, moli Eliot na samom kraju pjesme, citirajući riječi iz crkvene liturgije koje svećenik izgovara prije nego što pristupi oltaru da prinese čistu žrtvu Bogu: „I neka vapaj moj dođe k Tebi.“
Kada su biskupa Trondheima u Norveškoj, Erik Varden, pitali kako se najbolje pripremiti za još jednu svetkovinu, onu Božića, dao je sljedeći savjet – koji se svakako odnosi na svaku svetkovinu u Crkvi, uključujući Pepelnicu koja će nas uskoro uvesti u najsvečanije vrijeme od svih, svetu Korizmu: „Sjednite na stolicu pet minuta – deset, ako imate vremena – svaki dan i ne radite ništa.“
Riječ je, kaže, „jednostavno o tome da budemo mirni, osluškujući tišinu“. To je sve. I da netko ne pomisli kako preporučuje neku vrstu kvijetizma, koji je Crkva prije stoljeća osudila zbog stava nečinjenja, zbog ravnodušnosti prema konačnom ishodu, bio to raj ili propast – odgovor je: ne. To uopće nema na umu. Budući da je duhovni život usredotočen na volju, čije je djelovanje usmjereno prema većoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, čovjek ne može ostati besposlen ili ravnodušan pred obvezom ljubavi. Ne postaje se kršćaninom – a još manje se to ostaje – bez da se nešto čini.
Ono što nam biskup Varden govori, i to rječitošću kakva se rijetko susreće među prelatskim redovima, jest da je razlog tišine, povlačenja u unutarnju sabranost, taj da otkrijemo kako to nije mjesto lišeno života ili obećanja.
Ponovno zadobivanje – ili možda čak otkrivanje – te duboke tišine u nama pomoći će nam shvatiti da to nije prazni odjekujući prostor, nego zapravo nastanjen prostor, prostor otvorenosti, gotovo bismo mogli reći gostoljubivosti, jer svi čeznemo za tom prijemčivošću prema Riječi koja dolazi među nas, dolazi k tebi i dolazi k meni.
Nije li tako Bog prvi put došao k nama, u stanju u kojem je prvi put ušao u svijet? „Riječ nije došla uz silan krik“, podsjeća nas biskup Varden, „nego kao dijete, riječ koja na latinskom znači nijema.“
Kakvo veliko otajstvo. Pravi vrišteći paradoks. Riječ koja ne može izgovoriti riječ! U taj bezriječni ponor silazi Riječ, lišena svake moći, čak i moći govora. Zapanjujući čin kenosis-a, nadmašen jedino onim završnim činom Križa, kada će probodeni i raspeti Krist posegnuti u još dublju tišinu – kenozu od koje se veća ne može ni zamisliti.
A sve je to učinjeno za nas i za naše spasenje – pro nobis – izraz koji je Latinska Crkva ustrajno umetnula u Vjerovanje kako bi potvrdila činjenicu Božje savršene solidarnosti s ljudskim rodom nakon njegova strmoglavog pada iz milosti.
Biskup Varden objašnjava:
Razlog zbog kojeg je Bog morao postati čovjek bio je da nadvlada smrtnost, koja je plaća grijeha, i da čovječanstvu vrati onu otvorenost prema vječnosti za koju je stvoreno i kojoj je bilo namijenjeno. Sjećanje na to obećanje besmrtnosti ostaje u nama smrtnicima kao neka vrsta rane, bolne čežnje čije je obećanje trebalo iznova izreći i ostvariti.
Budući da je svatko od nas biće duboko razdijeljeno u sebi, ranjeno đavlom ranom požude, Bog je morao sići među nas, zadavši nam drugu i mnogo veću ranu – ranu božanske ljubavi. „On podiže čovjeka sa zemlje na koju je pao“, izjavljuje Irenaeus, „i dajući cijelom čovjeku mjesto u sebi, preuzima i čovjekovu smrt u sebe.“
Kako bi siromašno moralo biti naše razumijevanje Kristove Muke ako u činu utjelovljene božanske ljubavi ne vidimo da smo oslobođeni ne samo od svoga grijeha i bijede, nego upravo usred njih. Budući da je Božja Riječ odavno ušla u čovjeka, više ne može biti ničega tako strašnoga u njemu što bi Boga moglo uplašiti ili ražalostiti.
I samo Bog, naravno, može sići do samog srca naše bijede, osloboditi čovjeka za putovanje kući, prema Nebu. Putovanje koje nam je i darovano i naloženo da ga uvijek iznova započinjemo svaki put kad dođe Korizma. Iz pepela Korizme uđimo u tišinu koja vodi do uskrsne radosti.
