Predaja se može definirati kao proširenje biračkoga prava. Predaja znači dati glasove najneupadljivijoj od svih klasa – našim precima. Ona je demokracija mrtvih. Predaja odbija pokoriti se maloj i oholioj oligarhiji onih koji se tek slučajno zateknu kako hodaju uokolo. Svi demokrati protive se tome da ljudi budu diskvalificirani zbog slučajnosti rođenja; predaja se protivi tome da budu diskvalificirani zbog slučajnosti smrti.
G. K. Chesterton
U svakoj generaciji čovjekovih razdoblja djeluju dva duha. Tu je Duh Sveti i tu je duh vremena – Heiliger Geist i Zeitgeist. Duh Sveti je Duh svih vremena; On je nepromjenjivi Duh koji svako doba prosvjetljuje bezvremenošću istine. Duh vremena je prolazni duh svakog prolaznog razdoblja; to je stalno promjenjivi duh koji odražava pomodnosti i mode pojedinih epoha.
Duh Sveti nije Duh jednoga doba, nego svih doba jer je sveprisutan. Nije toliko stvar u tome da je On prisutan u svakom dobu, premda jest, nego da je svako doba prisutno Njemu. Za Boga nema ni prošlosti ni budućnosti. Sve je sada. I upravo tu leži paradoks koji nam omogućuje da vlastito doba razumijemo u svjetlu svih doba. Tu je veza između istine i predaje; tu je sredstvo po kojemu sadašnjost i budućnost možemo promatrati u svjetlu prošlosti.
Prošlost nam treba biti prisutna jer je prisutna Bogu; ona u vremenu sjaji Njegovom prisutnošću. Budućnost nam ne može biti prisutna na isti način na koji je prisutna Bogu, ali znamo da je On prisutan u vremenima koja dolaze kao što je prisutan u vremenima koja su bila. Riječima poznate evanđeoske pjesme: ne znamo što budućnost nosi, ali znamo tko drži budućnost.
To znanje o sveprisutnosti Duha Svetoga oslobađa nas od duha vremena. Omogućuje nam da najnovije pomodnosti i mode, najnovije ideološke pokrete, najnovije političke zaokrete promatramo u svjetlu bezvremene istine. Mode dolaze i prolaze. Pomodarstva blijede. Istina ostaje.
Prošlost nam treba biti prisutna jer je prisutna Bogu; ona u vremenu sjaji Njegovom prisutnošću.
G. Chesterton vidio je povezanost istine i predaje u metaforičkom obliku stabla, duboko ukorijenjenog u vremenu, koje raste kroz stoljeća, živo i u biti isto u svim dobima. U tom smislu možemo vidjeti Duha Svetoga kao Drvo Života. Chesterton je to stablo istine i predaje, to Drvo Života, suprotstavio onome što je nazvao filozofijom oblaka – duhu vremena – koji nema korijena ni u istini ni u vremenu, koji bezoblično lebdi kroz epohe, nošen vjetrovima promjena koji u danom trenutku pušu.
Vraćajući se Chestertonovoj definiciji predaje kao „demokracije mrtvih“, vidimo da je to mudrost mudraca koja govori kroz vjekove. To je Veliki razgovor, vođen na stranicama Velikih knjiga; to je učiteljstvo Crkve, koje poučava bezvremenoj vjernosti nauku kršćanske pravovjernosti; to je sveti kontinuitet svete Žrtve mise. To je također promatranje prošlosti u svjetlu Božje prisutnosti i promatranje budućnosti u svjetlu prošlosti. To je gledanje povijesti kao kronološke karte na kojoj možemo vidjeti gdje smo bili, gdje smo sada i kamo idemo.
U konačnici, svjetlo povijesti jest svjetlo Evanđelja, jer se obrazac povijesti nalazi u evanđeoskoj pripovijesti. Cezar je prisutan u svakoj generaciji. On je duh svijeta; on je vladar Grada Čovjekova koji ratuje protiv Grada Božjega; on je politička moć duha vremena. Krist je, naravno, također prisutan u svakoj generaciji, kao i Njegovi učenici. Kao što je obećao, Njegovi su učenici kroz vjekove progonjeni od Cezara i njegovih slugu. Sljedbenici Kristovi uvijek su relativno nemoćni u političkom smislu, jer Kristovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
U konačnici, svjetlo povijesti jest svjetlo Evanđelja, jer se obrazac povijesti nalazi u evanđeoskoj pripovijesti.
Juda je prisutan u svakoj generaciji. On je neprijatelj unutar Crkve; izdajnik koji izdaje Mistično Tijelo Kristovo poljupcem požude koji kvari tijelo ili prokletstvom hereze koja truje duh. On je modernist koji izdaje Duha Svetoga jer svoju pravu odanost duguje duhu vremena.
Križ je također prisutan u svakoj generaciji; on je u srcima onih koji ga izabiru i u srcima onih koji ga odbacuju. Oni koji ga izabiru bivaju razapeti; oni koji ga odbacuju razapinju druge.
Nakon raspeća dolazi smrt, koja je također prisutna u svakoj generaciji. Smrt je kraj povijesti za svakoga od nas; ona je kraj naše osobne priče u većoj priči zvanoj povijest, ali i početak Božje vječne priče, koja je Njegova Priča. U tom smislu, u tom najdubljem i vječnom smislu, trebamo živjeti svoje živote u prisutnosti istine predaje. U tom smislu, u tom najdubljem i vječnom smislu, trebamo gledati vlastitu budućnost u svjetlu prošlosti.
