Kardinal Pietro Parolin, koji obnaša dužnost vatikanskoga državnog tajnika od 2013. godine, u posljednje je vrijeme predmet nekih neuobičajenih – i neželjenih – nagađanja. Gubi li druga najmoćnija osoba u Vatikanu svoj utjecaj? Možda čak i svoj položaj?
Razmotrimo sljedeće: za Svetu Stolicu Državno tajništvo nije tek ministarstvo vanjskih poslova, poput američkoga State Departmenta. Državno tajništvo ima položaj primus inter pares – prvoga među jednakima – među uredima Rimske kurije. To je ured koji usmjerava i koordinira rad svih ostalih dikasterija. (Smatrao sam da je takvo uređenje nepromišljeno jer je Državno tajništvo po svojoj naravi sklono prvenstvenu pozornost posvećivati svjetovnim pitanjima, a ne pastoralnim potrebama. No moje mišljenje o tome ovdje nije važno.) Ulogu državnog tajnika bolje je usporediti s ulogom predsjednika vlade u sekularnoj državi nego s ulogom američkoga državnog tajnika.
Prirodno je da svaki rimski prvosvećenik želi državnog tajnika koji dijeli njegova stajališta o upravljanju Crkvom. Kada novi papa preuzme službu, nakon razdoblja prilagodbe tijekom kojega se upoznaje s novim okolnostima, mogao bi razmisliti o smjeni dotadašnjeg državnog tajnika. Izbor osobe za tu dužnost vjerojatno će biti njegova najvažnija kadrovska odluka.
Papa Franjo, primjerice, čekao je manje od godinu dana prije nego što je imenovao Parolina na mjesto kardinala Tarcisija Bertonea, kojega je na tu dužnost postavio papa Benedikt XVI. Papa Benedikt, s druge strane, čekao je mjesecima prije nego što je zamijenio kardinala Angela Sodata, državnog tajnika kojega je naslijedio. No papa Benedikt bio je poznat po svojoj nesklonosti kadrovskim promjenama, a Sodano, svojevrsni sivi eminencij vatikanske politike, nerado se odricao svoje moći. Kako se papinstvo pape Lava približava osamnaestom mjesecu, je li moguće da papa razmišlja o promjeni?
No razmišlja li doista o tome? Papa nije dao nikakav znak nezadovoljstva kardinalom Parolinom. Sve donedavno njegov se položaj činio sigurnim. Ipak, dva su događaja pobudila pozornost promatrača vatikanskih zbivanja.
Prvo, za dekana Kardinalskog zbora nije izabran Parolin, nego kardinal Luis Tagle. Ta je dužnost uglavnom ceremonijalna, sve do papine smrti ili odreknuća od službe. Izbor je održan prije nego što je objavljena papina dijagnoza raka, u vrijeme kada se činilo da će Lav još godinama ostati na čelu Crkve. Ipak, postojala su samo dva kandidata koji su ispunjavali uvjete, a kardinali koji su glasovali izabrali su manje istaknutog prelata. U rimskoj se kuloarskoj priči govori da su glasači – možda odražavajući papine želje – zaključili kako kardinal Parolin već ima dovoljno odgovornosti. Istina, državni tajnik vrlo je zaposlen čovjek. No skromne dužnosti dekana ne bi znatno utjecale na njegov raspored, a tadašnji kardinal Ratzinger uspijevao je obnašati dužnost dekana dok je istodobno bio desna ruka pape Ivana Pavla II. Stoga nije nerazumno zapitati se jesu li kardinali zaobišli Parolina zato što on, prema mišljenju kardinala, pape ili obojice, nije trebao dodatno povećavati svoj utjecaj.
Zatim, kada je dijagnoza papina raka postala javna, Parolin je novinarima izjavio da bi papinstvo možda trebalo „ponovno prilagoditi” dok se Sveti Otac oporavlja. Ta se izjava danas čini preuranjenom jer se Papa brzo oporavio nakon operacije. Još je važnije to što je bila drska i pretenciozna. Nikada nije dobar znak kada druga osoba po hijerarhiji sugerira da bi njezin nadređeni mogao biti oslabljen.
Amerikanci koji su dovoljno stari da se sjećaju pokušaja atentata na Ronalda Reagana 1981. godine prisjetit će se kako je, dok je predsjednik hitno prevezen na operaciju, američki državni tajnik Alexander Haig umirivao uznemirene novinare uvjeravajući ih da Bijela kuća može upravljati krizom dok je Reagan bez svijesti ili nesposoban obnašati dužnost.
„Ja ovdje imam kontrolu”, izjavio je Haig.
S pravnoga gledišta ta je izjava bila pogrešna jer predsjedničke ovlasti u takvim okolnostima preuzima potpredsjednik. S političkoga gledišta bila je još pogrešnija: Haig je ostavio dojam čovjeka koji je pretjerano želio preuzeti „kontrolu”, a ta je nepromišljena izjava ozbiljno narušila i njegov javni ugled i njegov osobni utjecaj unutar Reaganove administracije.
Može li i kardinal Parolin platiti cijenu zbog nesretne izjave novinarima? Činjenica je da su neki vatikanski novinari, s pravom ili ne, izjavu o „ponovnom preustroju” vidjeli kao dokaz napetosti između Pape i državnog tajnika. A ponekad je i sama predodžba o postojanju napetosti dovoljna da ona doista nastane.
Ako papa Lav odluči da je došlo vrijeme za promjenu, suočit će se s još jednim nezgodnim problemom. Što učiniti s Parolinom? Kardinal ima tek 71 godinu, odnosno još su četiri godine do uobičajene dobi za umirovljenje. Barem tijekom posljednjih stotinu godina svaki je državni tajnik – osim nekolicine koji su umrli na dužnosti – nakon odlaska s položaja otišao u mirovinu. (Radi potpune točnosti, kardinal Eugenio Pacelli prestao je biti državni tajnik 1939. godine, kada je imao samo 62 godine, jer je tada postao papa Pio XII.)
Kardinal Parolin proveo je posljednjih četrdeset godina u vatikanskoj diplomaciji i nikada nije bio dijecezanski biskup. U svakom slučaju, imenovanje na neku biskupiju – bilo koju biskupiju – izgledalo bi kao degradacija. Ipak, ako papa Lav imalo sumnja u to da će Parolin u potpunosti podupirati njegove pastoralne prioritete – a ponavljam, Papa nije dao nikakvu vanjsku naznaku da ima takvu zabrinutost – ne može si dopustiti slanje proturječnih poruka iz Vatikana samo radi očuvanja privida jedinstva.
