Mnogi su već pisali o zabrinutostima i boli koju je izazvao papin Motu proprio „Traditionis Custodes“, kojim se uvode stroga pravila koja ograničavaju slavljenje tradicionalne latinske mise. Više od trideset i dvije godine slavim euharistijska slavlja po „izvanrednom obredu“ (kao i po redovitom obredu), o čemu sam dosta pisao i stoga ću nastojati dodati svoje mišljenje na tu temu.
Moram reći da sam ožalošćen i zaprepašten ovim dokumentom i pratećim pismom biskupima. Ne mislim toliko o vlastitom potencijalnom gubitku, već o mnogim katolicima kojima sam služio i koji vole izvanredni oblik. Jako dugo i na mnogo mjesta su s njima postupali grubo i bili su marginalizirani zbog ljubavi prema obliku liturgije koji je poznavala većina svetaca.
Papa Benedikt XVI. i sveti papa Ivan Pavao II pokušali su izliječiti razdor postupnim normaliziranjem i uvođenjem liturgijskog slavlja starijeg oblika rimskog obreda u život Crkve. Zapravo su takvim katolicima rekli: „Vi ste nam važni. Vi ste naši sinovi i kćeri. Vaša ljubav prema tradiciji je legitimna i razumljiva, a mi imamo obveze brinuti se o vašim duhovnim potrebama i dobrobiti“.
Ovdje u Washingtonu, izvanredni oblik mirno egzistira uz redovni oblik sv. mise u otprilike deset naših župa. Nema župe koja je isključivo posvećena slavljenju latinske mise.
Iako ljudi s obje „strane“ mogu imati preferencije, čak i jake preferencije, postojalo je uzajamno poštovanje i spremnost da napravimo mjesta i za jedne i za druge. Kakve god napetosti postojale, one su male i ne toliko različite od napetosti koje proizlaze iz raznolikog mozaika etničkih zajednica.
U ovoj se dijecezi mise slave na mnoštvu jezika. Neke od naših liturgija istočnog obreda slave se i u župnim crkvama rimskog obreda. Isto tako imamo jednu župu u kojoj se slavi anglikansko – katolička liturgija i gotovo desetak župa koje su domaćini neokatekumenskog puta. Nekako svi pravimo mjesta jedni za druge i dovoljno se dobro nosimo s logističkim izazovima.
Očito papa Franjo ne vidi kao dio te bogate raznolikosti tradicionalnu latinsku misu. Umjesto toga, u svom pratećem pismu piše biskupima u svijetu da vidi nešto sasvim drugo:
„Iskorištena je prilika koju je pružio sveti Ivan Pavao II. i s još većom velikodušnošću Benedikt XVI., namijenjena oporavku jedinstva crkvenog tijela s različitim liturgijskim osjetljivostima, kako bi se povećale razlike i potaknula neslaganja koja ranjavaju Crkvu, priječe joj put prema jedinstvu i izlažu je pogibelji podjele“.
Čak i ako drugi izrazi različitosti mogu papi biti podnošljivi ili ugodni, čini se da je latinska misa smetnja. Sa posebnim naglaskom čini se pretjerano oštrim krivnju za podjele pripisati tradicionalnim katolicima koji prisustvuju latinskoj misi.
Svakako, postoje neke poznate ličnosti u tradicionalističkim krugovima koje pobuđuju strasti kada je u pitanju liturgija i druga pitanja, uključujući autoritet Drugog vatikanskog sabora. Ali nije razumno grijehe glasne manjine pripisivati čitavom pokretu.
Istina je da neki ljudi ističu superiornost i slave izvanrednu formu rimskog obreda. Ali znam mnoge katolike iz istočnih obreda koji misle da su njihove liturgije izuzetno poželjne, pa čak i superiornije od rimskog obreda. Mnogi katolici u neokatekumenskom putu tvrde da Crkva neće doživjeti reformu dok svi ne prihvate njihovu liturgiju i „put“. U afroameričkim župama u kojima služim veliki je ponos zbog radosti njihova bogoslužja i čuđenja zašto se ne čini tako i u drugim župama, koje imaju „mrtve“ i kratke liturgije.
Ljudi su strastveniji prema onome što vole, što je u konačnici ljudski element. Ponekad postoji krivica, ali ona uglavnom postoji u podnošljivom opsegu i ne odnosi se na duboko podjele. Bojim se da Papa koristi top kako bi ubio muhu.
Isto tako se bojim da su aspekti Motu proprija nanijeli veliku povredu i obeshrabrenje mnogim vjernicima i da će pojačati same podjele koje je papa uzrokovao.
Razmotrite sljedeće aspekte:
Prvo, Motu proprijo ima grub i težak ton. Je li doista potrebno da Sveti Otac piše na tako otvoren i autoritativan način? Razmotrite dva citata, jedan iz pratećeg pisma, drugi iz Motu proprija:
„…donosim čvrstu odluku da ukinem sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji prethode sadašnjem Motu propriju, i izjavljujem da su liturgijske knjige objavljene od svetih papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., u skladu s dekretima Drugog vatikanskog koncila, jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda“.
„Sve što sam proglasio u ovom Apostolskom pismu u obliku Motu Proprija, naređujem da se poštuje u svim njegovim dijelovima, bez obzira na sve suprotno i utvrđujem da će to biti objavljeno putem publikacije u „L’Osservatore Romano“, stupajući odmah na snagu, a da će potom Motu proprijo biti objavljen i u službenom komentaru Svete Stolice, u Acta Apostolicae Sedis“.
Ovo nije jezik milosrđa. Ovo „ukida“ sva prethodna dopuštenja i „proglašava“ da postoji samo jedan oblik liturgije koji ispunjava uvjete za lex orandi (nasuprot prethodnom učenju Crkve, to jest pape Benedikta XVI.). „Naređeno je“ da se primjenjuje u svim odlukama i ništa se ne smije izostaviti. Čak se i kvalitetni argumenti moraju izostaviti. Zapravo je ovo pitanje riješeno. Odmah je stupilo na snagu.
Papa Franjo se nikada nije tako oštro obratio bilo kojoj drugoj skupini. Za druge skupine poput nevjernika, neistomišljenika i pro-choice političara mora postojati milost, razumijevanje i tolerancija. Govori o „odlasku na margine“ i o suosjećanju prema siromašnima i moralno izgubljenim. Ali onima koji su privrženi latinskoj misi dolazi ovaj snažni prijekor, gotovo bez prostora za usmjeravanje u Crkvi koju vole. Jako me šokira i rastužuje kao pastira duša što je takav stav usmjeren prema stadu o kojemu sam se dugo brinuo.
Drugo, dokumentom se nameću nemogući zahtjevi. S jedne strane, Papa daje vlast biskupima u vezi odluke oko lokacije, ali onda im veže ruke. U dokumentu piše sljedeće:
„(dijecezanski biskup) mora odrediti jedno ili više mjesta na kojima će se vjerni sljedbenici tih skupina moći okupljati na euharistijska slavlja (međutim, ne u župnim crkvama i bez podizanja novih župa)…“.
Ali ako neće imati euharistijsko slavlje u župnim crkvama, gdje bi onda trebali? Što biskup treba učiniti kako bi razumio, a kamoli primijenio ovaj statut dokumenta? Teško je protumačiti Papinu uputu na bilo koji benigni način. Čini se da tradicionalnim katolicima govori kako nisu dobrodošli u naše crkve. Ako je tako, ovo je zapanjujući nedostatak pastoralne brige i ljubavi, što je vrlo zastrašujuće.
Treće, prikazuje neobičan odnos prema biskupima. Dok upućuje provedbu dokumenta na razini dijeceze, papa isto tako na brojne načine ograničava njihovu pastoralnu prosudbu.
Ne samo da trebaju zabraniti misu u župnim crkvama, nego isto tako biskupi ne mogu dodijeliti dozvole novo zaređenim svećenicima da slave latinsku misu bez odobrenja iz Rima (članak 4).
Nadalje, oni ne mogu osnovati nove zajednice (članak 3.). Odnosi li se to na nove udruge ili nešto drugo? Teško je utvrditi što to uopće znači.
Dakle, biskupima je dana vlast, ali vezane su im ruke zbunjujućim jezikom u dokumentu i dane gotovo nemoguće smjernice koje trebaju slijediti.
Sada se moramo osvrnuti na naše biskupe i moliti ih da pokažu pastoralnu brigu koja u ovom dokumentu nedostaje. Dobili su težak i neugodan zadatak. Molite za njih i pokušajte ih ne ogorčiti predviđanjima ili pretpostavkama da će loše postupati. Mnogi od njih već su pokazali pastoralni brigu da izbjegnu „trenutnu“ provedbu ovog Motu proprija.
Dragi biskupe, kao pastir duša, molim Vas za nježno i ljubazno tumačenje istog dokumenta. Tradicionalni katolici su među ovcama Vašeg stada i trebaju Vašu pastirsku skrb. Čak i ako dokument predlaže da ih se stavi na margine, molim Vas da to ne činite. Ovo je rastući dio stada. Mnoge mlade obitelji i mladi, kao i mladi svećenici i stariji ljudi ovise o Vama da učinite ono što je uistinu pastoralno.
Ako je potrebno veće jedinstvo, naučite nas što to znači, ali molim Vas, nemojte nas tjerati na margine da živimo kao odbačeni. Neki od nas su svojeglavi, ali većina nas pokušava biti dobrima i poštenim katolicima koji želi ostati blizu srca Crkve. Držite nas blizu sebe i pronađite mjesta za nas u svojim srcima.
Dragi Sveti Oče, molim Vas da preispitate što ste napisali i da čujete nepotrebnu bol koju ste nanijeli. Sa pravom priželjkujete jedinstvo u Crkvi, ali bojim se da biste ovim postupkom mogli na kraju izazvati daleko ozbiljniju podjelu.
Budući da moje mišljenje ne znači ništa, molim Vas da razmotrite riječi velikog rabina Gamaliela, koji je u Djelima apostolskim (5, 38-39) rekao sljedeće:
„I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete“.
Mons. Charles Pope pastoralno djeluje u Washingtonskoj nadbiskupiji, gdje uz službu župnika radi kao savjetnik u nekoliko odbora Nadbiskupije. Uz vođenje dnevnog bloga na službenoj web stranici Washingtonske Nadbiskupije, pisao je u pastoralnim časopisima i vodio je brojne duhovne vježbe za svećenike i vjernike laike. Monsinjorom je imenovan 2005. godine.
