Prije sedam godina jedno istraživanje instituta Pew, čini se, zateklo je nespremnim vodstvo Katoličke Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama. Pokazalo je, naime, da je samo 31 posto osoba koje se izjašnjavaju kao katolici označilo odgovor prema kojemu vjeruju da kruh i vino nakon svećeničke posvete doista postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. Preostalih 69 posto odgovorilo je da su kruh i vino simboli Kristova Tijela i Krvi. Na način koji prosječni posjetitelj katoličke crkve možda nije očekivao, američki su biskupi ozbiljno shvatili taj problem i pokušali dokučiti zašto su raširena mišljenja među katolicima bliža baptističkom shvaćanju – prema kojemu su kruh i vino tek simboli – nego učenju Rima.
Američki biskupi svakako su istraživanje iz 2019. godine shvatili ozbiljnije nego prethodna istraživanja slične vrste. Odgovorili su trogodišnjom Nacionalnom euharistijskom obnovom (2022. – 2025.), čiji je cilj bio obnoviti i širiti vjeru i pobožnost prema Kristovoj stvarnoj prisutnosti u euharistiji, što je pitanje katoličkog nauka – štoviše, dogme – a ne tek stvar osobnog opredjeljenja. Obnova je zaključena u srpnju 2024. euharistijskim procesijama koje su krenule sa zapadne i istočne obale SAD-a, s granice Teksasa i Meksika te iz sjeverne Minnesote. Nakon više tjedana putovanja sve su se procesije susrele u Indianapolisu, gdje je tijekom pet dana toga srpnja gotovo 50.000 katolika sudjelovalo u događanjima kojima je potvrđeno crkveno učenje o toj temi. Bio je to deseti takav euharistijski kongres u povijesti Katoličke Crkve u SAD-u, ali prvi nakon 83 godine. (Sljedeći je predviđen za 2029. godinu.)
U novom istraživanju objavljenom ovoga mjeseca u časopisu Sociological Inquiry, dvojica mojih kolega, Brad Vermurlen i Anne Morse, i ja otkrivamo što se, ako išta, promijenilo. Pritom smo se koristili slučajnim uzorkom od 1049 osoba koje se izjašnjavaju kao katolici. Pitanje je bilo dio šireg, nacionalno reprezentativnog istraživanja provedenog na 5400 odraslih Amerikanaca u rujnu 2025. godine, a sudionici su odabrani iz Ipsosove baze ispitanika KnowledgePanel®.
Koliki je postotak katolika u našem najnovijem istraživanju potvrdio vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji? Odgovor glasi: 29 posto.
Drugim riječima, nema statistički značajne razlike u odnosu na procjenu od 31 posto iz istraživanja instituta Pew iz 2019. godine. Je li se, zapravo, išta značajnije promijenilo među američkim katolicima od 1992. godine, kada je Gallupovo istraživanje pokazalo da 30 posto njih prihvaća slično stajalište? Na prvi pogled, ne baš. Zašto? Što nam to govori? Kako je provedeno ovo najnovije istraživanje?
U najnovijoj inačici takvih istraživanja 1049 osoba koje se izjašnjavaju kao katolici, bez obzira na to kako trenutačno prakticiraju vjeru, dobilo je sljedeće pitanje:
„Vjerujete li da se tijekom mise, kada svećenik posvećuje hostiju, kruh i vino preobražavaju i doista postaju Kristovo Tijelo i Krv ili vjerujete da su kruh i vino simboli njegova Tijela i Krvi, ili niste sigurni što se događa?”
Vjera američkih katolika u euharistiju: usporedba podataka instituta Pew iz 2019. godine i podataka iz istraživanja Relationships in America Austinova instituta iz 2025. godine. Prikazani su intervali pouzdanosti od 95 posto.
Ispitanici su mogli odabrati jedan od triju odgovora, formuliranih na nešto drukčiji način:
- „Vjerujem da kruh i vino doista postaju Kristovo Tijelo i Krv.”
- „Vjerujem da su oni simboli Kristova Tijela i Krvi.”
- „Nisam siguran/sigurna što se događa.”
Samo je sedam ispitanika odlučilo uopće ne odgovoriti. Na svakog ispitanika koji je odgovorio „Nisam siguran/sigurna” dolazilo je gotovo šest onih koji su odabrali odgovor „simboli”.
Svaki pokušaj mjerenja mišljenja katolika o ovom pitanju nailazio je na kritike. Nekima nije odgovarala formulacija pojedinih pitanja ili ponuđeni odgovori. U ranijim istraživanjima prigovaralo se da ponuđeni odgovori stvaraju „lažnu suprotnost”, što može zbuniti one koji smatraju da je više od jednog odgovora točno ili da nijedan od njih nije točan. Drugi su pak nastojali dokazati da i najmanje teološke nijanse u formulaciji pitanja ili odgovora mogu bitno utjecati na rezultate. Sumnjamo da su takve razlike presudne kada se pitanje postavlja prosječnim američkim katolicima. Jesmo li u našem istraživanju ponovili ranije pitanje i ponuđene odgovore? Ne baš – i svjestan sam da to može utjecati na izravnu usporedivost rezultata. Neznatno sam izmijenio pitanje jer nisam bio zadovoljan načinom na koji je bilo formulirano u prethodnim istraživanjima. (Najvažnija je promjena bila dodavanje odgovora „Nisam siguran/sigurna”.) Pa ipak, rezultati su gotovo istovjetni onima iz poznatog istraživanja instituta Pew iz 2019. godine.
Jedan od ključnih razloga zbog kojih sam uvjeren da nijanse u formulaciji pitanja ovdje nemaju osobito velik utjecaj jest ono što smo doznali o ispitanicima koji tvrde da vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost i onima koji u nju ne vjeruju. Upravo je to prava priča – i nije iznenađujuća: takva su uvjerenja snažno povezana s pokazateljima religioznosti, osobito na najvišim razinama. Bez dodatnih kontrolnih varijabli, oko 60 posto onih koji redovito, barem jednom tjedno, sudjeluju na misi (a nešto manje od 70 posto onih koji na misu odlaze još češće) izjavljuje da vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost. To je više nego dvostruko u odnosu na ukupni udio kada u obzir uzmemo sve katolike. No subjektivna, odnosno osobna religioznost, još je važnija: tri četvrtine katolika koji kažu da im je vjera „važnija od svega ostaloga” također izjavljuje da vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost. Usporedimo li to sa sljedećom najvišom kategorijom – onima kojima je vjera „vrlo važna” – vidjet ćemo da samo 40 posto njih dijeli to uvjerenje.
U naknadnim analizama koje nisu uključene u objavljenu studiju⁴ nastojao sam „maksimalno povećati” vjerojatnost uvjeta povezanih s vjerom u stvarnu Kristovu prisutnost tako što sam postavio nekoliko kriterija katoličke religioznosti: sudjelovanje na misi barem jednom tjedno, uvjerenje da je vjera „važnija od svega ostaloga” te izjava ispitanika da je sudjelovao na misi prethodnog vikenda. Potonji je kriterij poslužio kao svojevrsna provjera općenite učestalosti odlazaka na misu, koja se u istraživanjima tradicionalno pokazuje podložnom precjenjivanju. Među ispitanicima koji su zadovoljili sva tri kriterija, njih 88 posto izjavilo je da vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost. To je visok postotak, ali ima smisla. Valja imati na umu da u stvarnim istraživanjima podataka nijedna mjera obično ne doseže 100 posto.
Osim religioznosti, vrlo je malo čimbenika koji predviđaju različite odgovore na pitanje o euharistiji. Prihodi nisu važni, kao ni spol. Nisu važni ni dob, rasa ni etnička pripadnost. Nije važno ni mjesto stanovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Čak ni političko opredjeljenje ne igra ulogu. To je dobra vijest. Kako je nekoć napisao svećenik i pjesnik Gerard Manley Hopkins: „Krist djeluje na deset tisuća mjesta.” Dobro je znati da to središnje vjersko uvjerenje – premda ga, nažalost, prihvaća samo manjina katolika – nije karakteristično za neke sredine ili demografske skupine više nego za druge. Postoje samo dvije iznimke. Bračni status ima tek neznatan utjecaj, i to samo među rastavljenima, koji nešto rjeđe od osoba koje su u braku vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost. Jedina uočena razlika u obrazovanju odnosi se na posjedovanje fakultetske diplome, a ona ide u prilog vjeri u stvarnu Kristovu prisutnost, a ne skepticizmu prema njoj.
Ako je obrazovanje jedini „svjetovni” čimbenik koji predviđa takav stav, onda je očita pouka da je potrebno jasnije poučavati – vjernicima treba objasniti što Crkva smatra istinom. Nedavno sam, primjerice, čuo svećenika kako u homiliji objašnjava probleme povezane s izvantjelesnom oplodnjom (IVF). Uobičajena je sklonost u propovijedima izbjegavati teme koje izazivaju prijepore i zbunjenost ili svećeniku otežavaju život. No u svijetu u kojemu su katolici zasuti informacijama – a time i porukama koje konkuriraju pravovjernom nauku – svećenici imaju dužnost podsjećati vjernike na ono što Crkva smatra teološki (ali i društveno i na druge načine) istinitim.
Nažalost, analize istraživanja pokazuju i da oni kojima je takva pouka najpotrebnija vjerojatno neće biti prisutni i slušati je. Katolici koji rijetko sudjeluju na misi uglavnom ne razmišljaju mnogo o pitanjima vjere. Neki od njih možda su savjesni protivnici pojedinih crkvenih nauka – čvrsto se drže nekih pitanja vjere, ali odbacuju različita temeljna učenja (primjerice, odbacivanje umjetne kontracepcije). No još od Tridentskog sabora (1551.) stvarna Kristova prisutnost nije samo nauk nego i dogma, odnosno temeljna istina vjere. Prema dogmama nema prostora za takvu vrstu osobnog neslaganja.
Jedan dio potrage za objašnjenjem zašto samo oko 30 posto katolika vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost i dalje ostaje neobjašnjiva zagonetka. Riječ je o činjenici da naši prediktivni pokazatelji – uključujući vjersku aktivnost i gorljivost – objašnjavaju tek možda četvrtinu razlika u vjerovanju o euharistiji. To nije neuobičajeno u društvenim znanostima. Stalno se, naime, podsjećam na to koliko je teško s pouzdanošću i preciznošću predvidjeti ljudske postupke, stavove, ciljeve, izazove, teškoće i nade. Ljudi – koji su predmet naših istraživanja – drukčiji su nego što često očekujemo. Znaju manje (ili više) nego što pretpostavljamo, ne postupaju (ili postupaju) onako kako očekujemo te imaju uvjerenja koja nas mogu iznenaditi (ili zadiviti).
Nekoć ni sam nisam vjerovao u stvarnu Kristovu prisutnost. Danas vjerujem. To je i dalje otajstvo. Razumijem zašto mnogi u to ne vjeruju, bili katolici ili ne. Poriču li katolici koji odbacuju tu istinu to svjesno i namjerno? Neki možda da, ali pretpostavljam da većina to ne čini. Vjerojatnije je da je riječ o posljedici opće nezainteresiranosti i udaljavanja prosječnih katolika od vjerskog života. Ono što nam je sada potrebno jest lijek: evangelizacija, jasnoća i objašnjenje.
