Početkom srpnja, na različite načine ali gotovo istodobno, dvije stručnjakinje za Vatikan, Amerikanka Diane Montagna i Talijan Saverio Gaeta, prvi su put javno iznijeli glavne rezultate istraživanja koje je papa Franjo 2020. godine naložio u biskupijama diljem svijeta o slavljenju mise po starom obredu.
Montagna je to učinila u dobro dokumentiranom članku na Substacku 1. srpnja. Gaeta je to učinio u knjizi koju je napisao zajedno s liturgičarem Nicolom Buxom, a koju je objavila izdavačka kuća Fede & Cultura. Knjiga će u Italiji biti objavljena krajem srpnja, no već se sada može kupiti i čitati u Kindle formatu na Amazonu.
Slavljenje mise po starom obredu dopustio je 2007. godine Benedikt XVI. motu proprijem Summorum Pontificum, s izričitom namjerom da se „dvije forme rimskog obreda“ – stara i nova – „međusobno obogaćuju“.
No Franjo nije krio želju da tu dozvolu ukine. Za njega je slavljenje mise po starom obredu bilo samo izvor podjela i „često obilježeno odbacivanjem ne samo liturgijske reforme, nego i Drugog vatikanskog sabora“. Dana 16. srpnja 2021., motu proprijem Traditionis Custodes, vratio je novom poslijesaborskom misalu status „jedinog izraza lex orandi rimskog obreda“, ostavivši starom obredu tek minimalne preostale prostore.
Franjo je želio prethodno istraživanje među biskupima upravo kako bi i od njih dobio jednoglasan zahtjev za ovakvim zaokretom. Taj je zahtjev, prema njegovim riječima, doista i stigao, kako je sam Franjo napisao u pismu biskupima koje je pratio motu proprij Traditionis Custodes:
„Odgovori otkrivaju situaciju koja me zabrinjava i rastužuje, te me uvjerava u potrebu da interveniram. […] Odgovarajući na vaše zahtjeve, donosim čvrstu odluku da opozovem sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji su prethodili ovom Motu propriju.“
Ipak, zanimljivo je da je Franjo zabranio da se rezultati istraživanja objave. A razlog toj njegovoj zabrani upravo je ono što su nedavni „ekskluzivni izvještaji“ razotkrili.
Razlog je taj što, da je Franjo rezultate objavio, više ne bi mogao napisati da su se i biskupi složili s njim. Umjesto toga, morao bi priznati suprotno.
A tu nije kraj. Težinu te „lažne vijesti“ dodatno povećava činjenica da su istraživanje i obradu njegovih rezultata proveli tadašnja Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Luisa Ladarije, te da konačno izvješće sadrži i „Opću ocjenu“ koju je sastavio četvrti odjel te kongregacije, točnije ono što je ranije bila Papinska komisija „Ecclesia Dei“, zadužena upravo za brigu o slavljenju misa po starom obredu.
Tekst te „Opće ocjene“ – koji je Diane Montagna objavila na izvornom talijanskom i u engleskom prijevodu, a na koji se opširno pozivaju Saverio Gaeta i Nicola Bux u svojoj knjizi – u cijelosti je prenesen u nastavku i jasno pokazuje nespojivost između prosudbi koje su izrazili biskupi, a koje dijeli i Kongregacija za nauk vjere (uglavnom vrlo pozitivnih o učincima Summorum Pontificum), i odluka suprotnog karaktera koje je papa Franjo donio motu proprijem Traditionis Custodes.
Treba međutim reći da je „Opća ocjena“ samo jedan dio opsežnog izvješća koje je papi Franji predano u veljači 2021., a koje je on potom uklonio iz javnosti.
Na svojih 224 stranice, izvješće u prvom dijelu sadrži devet pitanja iz upitnika uz odgovore biskupa raspoređene po kontinentima i državama, dok u drugom dijelu donosi opći sažetak, zatim spomenutu „Opću ocjenu“ i naposljetku „Antologiju citata“ preuzetih iz odgovora, s naznakom biskupije iz koje dolaze.
Odgovori su pristigli iz otprilike trećine od više od 3.000 biskupija koje su bile obuhvaćene istraživanjem, odnosno iz onih u kojima se misa po starom obredu doista i slavila, pri čemu su Sjeverna Amerika i Europa daleko ispred, dok su Afrika i Južna Amerika znatno manje zastupljene.
U Europi je Francuska zemlja u kojoj se misa po starom obredu slavi u gotovo svim biskupijama, pri čemu su biskupi uglavnom izrazili pozitivne ocjene. U Italiji se takva slavlja održavaju u nešto više od polovice biskupija, no utvrđene su i brojne pogreške u primjeni Summorum Pontificum, na koje su ukazali autori istraživanja.
U Sjevernoj Americi najviše je uključeno Sjedinjene Američke Države, u oko dvije trećine biskupija, a i ovdje su ocjene uglavnom pozitivne. U Aziji i Africi misa po starom obredu slavi se u vrlo malom broju biskupija, no neki biskupi izražavaju nadu da će se u budućnosti takva slavlja širiti, „kako bi se upoznalo bogatstvo crkvene tradicije“.
Što se tiče Južne Amerike, i ona bilježi mali broj uključenih biskupija, no posebno se izdvajaju odgovori iz Brazila, koji su izrazito kritični prema vjernicima i svećenicima koji slave po starom obredu, a koji „ne cijene ni Drugi vatikanski sabor ni papu Franju“.
U knjizi Gaete i Buxa velik je prostor posvećen pregledu odgovora prikupljenih iz različitih geografskih područja.
No vraćajući se na Opću ocjenu koju je sastavio odjel Kongregacije za nauk vjere zadužen za ovo istraživanje – ovdje slijedi puni tekst, koji je u potpunoj suprotnosti s onim što je kasnije odlučio papa Franjo.
Sandro Magister, Settimo Cielo / Đakonos, 9. srpnja 2025.
OPĆA OCJENA
(Iz neobjavljenog završnog izvješća o istraživanju među biskupima o slavlju po starom obredu, 2020.–2021.)
Opsežna dokumentacija koja je podnesena i proučena pokazuje da Motu proprij Summorum Pontificum trenutačno ima značajnu, iako razmjerno skromnu, ulogu u životu Crkve. Papa Benedikt XVI. ga je osmislio nakon godina povremenih žestokih sukoba između pristaša reformirane liturgije iz 1970. i onih privrženih Missale Romanum iz 1962., a motu proprij Summorum Pontificum uspio je potvrditi jednako dostojanstvo dviju forma istog rimskog obreda, čime je stvorio uvjete za istinski liturgijski mir, imajući na umu i moguću buduću jedinstvenost tih dviju forma.
Međusobno obogaćivanje i ažuriranje Missale Romanum iz 1962., na kojemu je inzistirao sam papa (usp. Pismo od 7. srpnja 2007.), također su ostvareni kroz donošenje provedbene upute za spomenuti motu proprij – Universae Ecclesiae od 30. travnja 2011., kao i kroz dva dekreta koje je 5. prosinca 2019. potvrdio papa Franjo, nakon jednoglasnog pozitivnog mišljenja članova Kongregacije za nauk vjere (dekret Quo Magis, o dodavanju sedam novih predslovlja, i dekret Cum Sanctissima, o uključivanju novih svetaca).
Rasprostranjenost starijeg oblika rimskog obreda nakon Summorum Pontificum prisutna je u otprilike 20 % latinskih biskupija diljem svijeta, a njegova se primjena danas uglavnom odvija mirnije i skladnije, premda ne posvuda – još uvijek postoje neki neriješeni slučajevi. Nažalost, u određenim biskupijama „izvanredna forma“ nije smatrana bogatstvom za život Crkve, već neprimjerenim, uznemirujućim i beskorisnim elementom za redoviti pastoralni život, pa čak i „opasnim“, te stoga nečim što ne treba dopustiti, ili što treba ukinuti, odnosno barem strogo nadzirati kako se ne bi širilo – u nadi da će naposljetku nestati ili biti opozvano.
Većina biskupa koji su odgovorili na upitnik, a koji su velikodušno i razborito proveli Summorum Pontificum, u konačnici izražavaju zadovoljstvo njegovim učincima – osobito oni koji su imali mogućnost osnovati osobne župe u kojima se svi sakramenti slave u „izvanrednoj formi“ i gdje se formirala stabilna, slavljenička i pastoralno aktivna zajednica. Ondje gdje su klerici blisko surađivali s biskupom, situacija se u potpunosti smirila. Stalna je opaska biskupa da upravo mladi otkrivaju i biraju ovaj stariji oblik liturgije. Većinu stabilnih zajednica u katoličkom svijetu čine mladi – često obraćenici na katoličku vjeru ili oni koji su se vratili nakon duljeg udaljavanja od Crkve i sakramenata. Privlači ih svetost, ozbiljnost i svečanost liturgije. Ono što ih posebno zadivljuje, u društvu koje je prenapučeno bukom i suvišnim riječima, jest ponovno otkriće tišine u svetim činima, suzdržane i sažete riječi, propovijedanje koje je vjerno crkvenom nauku, ljepota liturgijskog pjevanja i dostojanstvo slavlja: sve to tvori skladnu cjelinu koja duboko privlači.
Sam Benedikt XVI. je u svom pismu biskupima koje je pratilo motu proprij Summorum Pontificum napisao da su upravo ti vjernici povlašteni primatelji njegove zakonodavne mjere – uz, naravno, sve one koji su desetljećima tražili liberalizaciju i legitimaciju časne latinsko-gregorijanske liturgije u liturgijskoj i pastoralnoj praksi.
Osnivanje stabilnih zajednica, kako je predviđeno Motu proprijem Summorum Pontificum i Uputom Universae Ecclesiae, omogućilo je Svetoj Stolici da prati put pomirenja i crkvene integracije tih vjernika – najprije putem Papinske komisije Ecclesia Dei, a sada putem Četvrtog odjela Kongregacije za nauk vjere (CDF). Zbog toga biskupi izražavaju zadovoljstvo i zahvalnost. Potrebno je imati institucionalno tijelo i kompetentnog sugovornika koji prati put tih zajednica i kleričkih instituta koji ovise o njemu, te koji može pomagati biskupima u njihovoj službi, kako bi se spriječili proizvoljni oblici samoupravljanja i anarhije unutar zajednica, kao i zlouporabe moći od strane nekih mjesnih biskupa. Sveta Stolica i njezina povezanost s Papom jamstvo su za sve – i za vjernike i za njihove pastire. Promicanje crkvenog zajedništva između dijecezanskog biskupa i članova stabilnih zajednica ili instituta, te između njih i Pape, ključno je za miran i apostolski plodonosan hod. Ti vjernici žele biti priznati ravnopravnima s ostalim vjernicima koji sudjeluju u liturgiji u „običnoj formi“ (Forma ordinaria), te traže da ih njihovi pastiri pastirski prate bez predrasuda.
Nakon složene početne faze, i uz neke situacije koje su još uvijek neriješene, zahvaljujući Motu propriju Summorum Pontificum, te zajednice vjernika – ali i sami biskupi i svećenici – pronašli su stabilnost i spokoj, budući da su u bivšoj PCED (Papinskoj komisiji Ecclesia Dei), a sada u Četvrtom odjelu Kongregacije, imali mirnu, stabilnu i mjerodavnu točku oslonca koja jamči njihova prava, ali i njihove dužnosti. Doista, neki biskupi ističu da je nužno zaštititi stabilne zajednice kako bi se spriječili odlasci iz Crkve prema raskolničkim zajednicama ili prema Bratstvu sv. Pija X. (SSPX). U svim mjestima gdje dijecezanski biskup ili delegirani svećenik prati i podupire stabilne zajednice, praktički više nema problema, a vjernici su zadovoljni što ih vodi, poštuje i tretira kao svoju djecu njihov otac biskup.
Motu proprij Summorum Pontificum i popratno pismo izražavaju Papinu želju da radi na unutarnjem liturgijskom pomirenju unutar Crkve. U svjetlu svog govora Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005., Benedikt XVI., prepoznajući potrebu – i u pogledu svete liturgije – da se ne ide putem hermeneutike prekida, nego putem obnove u kontinuitetu s tradicijom, piše:
„Ono što je prethodnim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti, pa čak ni smatrati štetnim. Svi smo pozvani čuvati bogatstva koja su se razvila u vjeri i molitvi Crkve, i dati im pravo mjesto.“ (Benedikt XVI., Pismo uz Motu proprij Summorum Pontificum).
Ova ekleziološka dimenzija hermeneutike kontinuiteta s tradicijom, zajedno s dosljednom obnovom i razvojem, još uvijek nije u potpunosti prihvaćena od strane nekih biskupa; no ondje gdje jest primljena i provedena, već daje plodove – i to najvidljivije u liturgiji. Neki su biskupi također primijetili koristi koje je Summorum Pontificum donio i „običnoj formi“ liturgije (Forma ordinaria), potičući obnovljeni osjećaj svetosti u liturgijskom djelovanju i doprinoseći procesu unutarcrkvenog pomirenja.
Neki biskupi navode da Motu proprij Summorum Pontificum nije uspio u svojoj nakani promicanja pomirenja te stoga traže njegovo ukidanje — bilo zato što unutarnje pomirenje unutar Crkve još uvijek nije u potpunosti postignuto, bilo zato što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. još uvijek nije ušlo u puno zajedništvo s Crkvom. Opća i detaljna analiza tih odgovora pokazuje da je ova anketa omogućila nekim biskupima da pročitaju i dublje počnu razumijevati dokument o kojem je riječ [tj. Summorum Pontificum]. Kao odgovor na prigovor da pomirenje još nije ostvareno, treba napomenuti da su takvi procesi unutar Crkve nužno spori i postupni; Motu proprij Summorum Pontificum postavio je temelj za to pomirenje. Što se tiče drugog prigovora, treba podsjetiti da Summorum Pontificum nije bio namijenjen Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.; oni su već imali pristup onome što je tim Motu proprijem omogućeno i stoga im on nije bio potreban.¹
Motu proprij Summorum Pontificum zapravo stoji u jedinstvu i dovršenju, kao organski i koherentan razvoj, Motu proprija Ecclesia Dei Adflicta pape Ivana Pavla II., kojim je poljski papa nastojao spasiti mnoge katolike koji su bili izgubljeni, zbunjeni i u opasnosti od raskola nakon biskupskih ređenja koje je proveo nadbiskup Lefebvre. Benedikt XVI. također je potvrdio da je Motu proprij Summorum Pontificum izdan kao sredstvo kojim se želi odgovoriti na potrebu Crkve za pomirenjem sa samom sobom (op. cit.); iz tog je razloga također proglasio Motu proprij Ecclesiae Unitatem, kojim je Papinsku komisiju Ecclesia Dei uključio u Kongregaciju za nauk vjere. Taj je proces sretno zaključen Motu proprijem pape Franje iz siječnja 2019., kojim je, ukinuvši Papinsku komisiju Ecclesia Dei i uspostavivši posebni odsjek unutar Kongregacije za nauk vjere, te potvrdivši da su dotični instituti i zajednice danas pronašli odgovarajuću stabilnost broja i života, Papa usmjerio te skupine i crkvene subjekte prema redovnoj i običnoj dimenziji crkvenog života. U tom Motu propriju papa Franjo povjerava novom odsjeku Kongregacije za nauk vjere zadaću „nastaviti djelo nadzora, promicanja i zaštite koje je do tada provodila ukinuta Papinska komisija Ecclesia Dei.“
Biskupi najupućeniji u ovo pitanje primjećuju da stariji oblik liturgije predstavlja blago Crkve koje treba čuvati i sačuvati: on je dobrobit za očuvanje jedinstva s prošlošću, za sposobnost napredovanja putem dosljednog razvoja i napretka, te za odgovaranje – koliko god je to moguće – na potrebe ovih vjernika. Kada se na razini biskupije uspostavi stanje mira, tada se izbjegava opasnost podjele na dvije Crkve, koje se neki prelati boje; ti isti prelati primjećuju da ono što razlikuje neke skupine vjernika koji slijede “izvanredni oblik” jest njihovo odbacivanje Drugog vatikanskog koncila. To je djelomično točno, ali se ne može generalizirati. I u takvim slučajevima ističe se da je pastoralna briga biskupa bila odlučujuća u smirivanju uzburkanih duhova i u razjašnjavanju stavova nekih članova stabilnih skupina.
Biskupi također primjećuju porast duhovnih zvanja unutar bivših instituta “Ecclesia Dei”, osobito u engleskom i frankofonom području, ali također i u španjolskom i portugalskom govornom području. Mnogi mladići odlučuju se za ulazak u institute povezane s “Ecclesia Dei” radi svećeničke ili redovničke formacije, umjesto u dijecezanske sjemeništa – na očito žaljenje nekih biskupa. Naime, posljednjih godina Četvrti odjel Kongregacije bilježi znatan porast zvanja unutar instituta pod svojom nadležnošću, kao i veće zauzimanje tih instituta u duhovnoj i intelektualnoj formaciji kandidata za svećeništvo i redovnički život – naravno, u mjeri u kojoj su te zajednice manje, ali ipak ne beznačajne u usporedbi s ostatkom Crkve.
Biskupi u španjolskom govornom području općenito pokazuju malo interesa za Motu proprij Summorum Pontificum – iako i tamo postoje vjernici koji traže stariji oblik liturgije. Slično tome, odgovori talijanskih biskupa sugeriraju da, općenito gledano, nemaju visoko mišljenje o “izvanrednom obliku” i njegovim odredbama, uz nekoliko iznimaka. Vjernici, međutim, izražavaju duboku zahvalnost Benediktu XVI. i papi Franji, jer su zahvaljujući Motu propriju Summorum Pontificum izašli iz crkvenog života obilježenog potajnošću, odbacivanjem, ruganjem i zlouporabama moći od strane pojedinih biskupa – zloporabama koje su se ponekad odnosile i na njihove svećenike. Što se tiče zahtjeva vjernika, posljednjih je godina osnovano nekoliko stabilnih skupina, od kojih su mnoge organizirane kao udruge koje traže slavljenje svete mise u latinsko-gregorijanskom liturgijskom obliku.
Neki biskupi bi radije željeli povratak na prethodnu situaciju indulta, kako bi imali veću kontrolu i upravljanje situacijom. Međutim, većina biskupa koji su odgovorili na upitnik smatra da bi zakonske promjene Motu proprija Summorum Pontificum nanijele više štete nego koristi. Svaka promjena – bilo ukidanje ili oslabljivanje Motu proprija – ozbiljno bi naštetila životu Crkve jer bi ponovno izazvala napetosti koje je taj dokument pomogao riješiti. Kako kaže nadbiskup Milana:
“Imam dojam da bi svaki eksplicitni zahvat mogao donijeti više štete nego koristi: ako se dodatno potvrdi linija Motu proprija Summorum Pontificum, izazvat će nove valove nedoumica među klerom (i ne samo njima). Ako se linija Summorum Pontificum negira, izazvat će nove valove neslaganja i ogorčenja među pristašama starog obreda.”
Stoga je bolje nastaviti putem koji je već započet, bez izazivanja dodatnih potresa.
Drugi smatraju da bi potencijalna promjena pravne regulative sa strane Svete Stolice, među ostalim, potaknula odlazak razočaranih vjernika prema Bratstvu sv. Pija X. ili drugim raskolničkim skupinama. To bi osnažilo argumente onih koji tvrde da “Rim daje jednom rukom, a uzima drugom” i stoga mu se ne smije vjerovati. Promjena propisa tako bi izazvala obnovu liturgijskih ratova. Mogla bi čak potaknuti pojavu novog raskola. Osim toga, time bi se delegitimirala dvojica papa – Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. – koji su se založili da ti vjernici ne budu napušteni (usp. Motu proprij Ecclesia Dei Adflicta, 1988.; Summorum Pontificum, 2007.).
Jedna ideja koja se javlja u nekim odgovorima, a koja bi mogla poslužiti kao zaključak ove sinteze, jest sljedeća: uz ponovno potvrđivanje neupitnog karaktera reforme koja je proizašla iz Drugog vatikanskog koncila, bilo bi prikladno uvesti u sjemeništima i različitim crkvenim fakultetima predavanja posvećena proučavanju oba oblika jednoga rimskog obreda, kako bi se upoznalo njegovo ogromno bogatstvo u službi slavljenja cijelog i jedinstvenog kršćanskog otajstva u cijeloj Crkvi, te potaknuli mirni uvjeti za slavlje ove liturgije u mjesnim Crkvama, s prikladno osposobljenim svećenicima za njezino slavljenje.
Zaključno, jedan biskup s Filipina naveo je u svom završnom odgovoru na upitnik:
“Neka narod bude slobodan izabrati.”
A Benedikt XVI. je na susretu s Francuskom biskupskom konferencijom tijekom svog apostolskog putovanja u Francusku 2008. izjavio o Summorum Pontificum:
“Svjestan sam vaših teškoća, ali ne sumnjam da ćete unutar razumnog vremena pronaći rješenja zadovoljavajuća za sve, kako se ne bi dodatno razderala Kristova bešavna haljina. Svatko ima mjesto u Crkvi. Svaka osoba, bez iznimke, mora se osjećati kao kod kuće, a nikada odbačeno. Bog, koji ljubi sve ljude i ne želi da itko propadne, povjerava nam tu misiju postavljajući nas za pastire svoga stada. Možemo mu samo zahvaliti za čast i povjerenje koje nam je iskazao. Stoga se uvijek trudimo biti sluge jedinstva.”
Papa Franjo preuzeo je ovaj izraz Benedikta XVI., učinio ga svojim i ponovno ga potvrdio protiv svakog oblika podjele i isključivanja u Crkvi. U konačnici, ove riječi mogle bi poslužiti kao kriterij za prosudbu, vrednovanje i usmjerenje danas.
