Dok je slavio novoobjavljenu Misu za skrb o stvorenome, papa Lav XIV. potaknuo je molitve „za obraćenje mnogih ljudi, kako unutar Crkve tako i izvan nje, koji još uvijek ne prepoznaju hitnost brige za naš zajednički dom“.
Svi smo mi u stalnoj potrebi za obraćenjem. No, obraćenje na što? Ako je Sveti Otac mislio da bismo svi trebali naučiti dublje poštovati čudesna Božja stvorenja, dobri kršćani mogu se brzo pridružiti tim molitvama. No, ako je mislio da bi svi muškarci i žene trebali biti „obraćeni“ na vjerovanje u stvarnost klimatskih promjena izazvanih ljudskim djelovanjem, tada njegov poziv otvara ozbiljna pitanja.
Nažalost, postoji dobar razlog za vjerovati da se papa Lav doista molio za „obraćenje“ u ovom drugom smislu. U istoj homiliji skrenuo je pozornost na nedavne prirodne katastrofe i ljudsku patnju koju su izazvale, rekavši da su te katastrofe „često uzrokovane – barem djelomično – ljudskim pretjerivanjem i našim načinom života“. To nije vjerska tvrdnja, već činjenična tvrdnja; ona je ili točna ili netočna.
U prošlosti su se prirodne katastrofe – poplave, tornada, odroni tla i uragani – klasificirale kao „Božja djela“ – nepredvidive pojave za koje nitko nije mogao biti okrivljen. Danas, ako su one („barem djelomično“) rezultat ljudskih djelovanja, tada netko može biti okrivljen. A vodeći teoretičari klimatskih promjena izazvanih ljudskim djelovanjem već imaju popis osumnjičenih.
No prije nego što okupimo „uobičajene sumnjivce“, zar nismo najprije dužni dokazati da je uopće počinjen zločin? Mnogi vodeći znanstvenici uvjereni su da ljudske aktivnosti pridonose klimatskim promjenama; mnogi drugi nisu. To pitanje nije riješeno (osim ako se znanstvena pitanja mogu rješavati glasanjem većine). Štoviše, to je znanstveno pitanje, a ne pitanje vjere ili morala, i ne može ga se riješiti činom papinskog učiteljstva.
Papa Lav ponovno nije pokušao dati nikakvu konačnu izjavu o ovoj temi. No „klima“ mišljenja u Rimu snažno naginje vjerovanju u ideju da ljudska aktivnost uzrokuje promjene u klimi. Prošlog tjedna, kao reakciju na razorne poplave u Teksasu, L’Osservatore Romano ukorio je administraciju predsjednika Trumpa. Iako vatikanski list nije otišao toliko daleko da sugerira kako su Trumpove politike zapravo izazvale poplave, u članku na naslovnici se navodi da je Bijela kuća već trebala poduzeti mjere kako bi se spriječile takve katastrofe:
Ipak, do danas, čini se da se napori središnje administracije sve manje usmjeravaju na potrebu da se takve krize rješavaju strukturno i preventivno, što potvrđuje i povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma ili nedavna odluka da se u godišnjem proračunu NOAA-e (Nacionalne uprave za oceane i atmosferu) ne izdvoji ni dolar za klimatska istraživanja.
Trebamo li onda vjerovati da se, da je Trumpova administracija ostala pri Pariškom sporazumu ili osigurala više sredstava za oceanografska istraživanja, poplave u Teksasu možda ne bi dogodile? Ili barem da bi se druge katastrofe mogle izbjeći? Naravno, ne postoji nikakav dokaz koji bi podupro takve tvrdnje.
L’Osservatore Romano izvijestio je da „Sjedinjene Države doživljavaju val sve snažnijih ekoloških katastrofa“. Novine su navele „povijesni rekord od 28 ekstremnih klimatskih događaja“ u 2023., a potom još 27 takvih događaja u 2024. godini. No list ne objašnjava zašto bi promjene u globalnoj klimi izazvale porast „ekstremnih klimatskih događaja“ baš u Sjedinjenim Državama. Također, članak ne definira što se uopće smatra „ekstremnim“ klimatskim događajem. Je li uistinu bilo više prirodnih katastrofa — u SAD-u i širom svijeta — posljednjih godina? Ili jednostavno više slušamo o njima zahvaljujući sustavu trenutačne globalne komunikacije? (Osobno sam u posljednjih nekoliko tjedana primio nekoliko e-mail upozorenja o „ekstremnim“ vremenskim pojavama koje su uključivale sezonski visoke temperature i prolazne grmljavinske pljuskove: neugodnosti koje su bile daleko od izvanrednih situacija.)
L’Osservatore Romano zaključuje da se rekordni broj prirodnih katastrofa „mora ispraviti pronalaženjem pravog balansa između klimatske krize i energetske krize, odbacujući i pojednostavljena rješenja i slogane poricanja“. Obratite pažnju na samouvjerenost koja implicira da se prirodne katastrofe mogu „ispraviti“, za razliku od nekadašnjih „Božjih djela“ — s porukom da bi nas odgovarajuće vladine mjere mogle poštedjeti uragana i potresa.
Na kraju krajeva, što Crkva zapravo traži od nas? Da živimo u skladu s prirodom, ponašajući se kao dobri upravitelji resursa svijeta, pazeći da našim djelovanjem ne narušimo krhke ekosustave. S time se svi možemo složiti. Da, možemo se čak složiti i s L’Osservatore Romano oko važnosti „odbijanja pojednostavljenih rješenja i slogana poricanja“. Možda obraćenje može ići u oba smjera.
