Tijekom svog posjeta Turskoj povodom obilježavanja 1700. obljetnice Nicejskog sabora, papa Lav XIV. dotaknuo je dvije teme drage njegovim prethodnicima, papi Benediktu XVI. i papi svetom Ivanu Pavlu II. Ponudio je drukčiji naglasak od prvoga te odjek drugoga u kontekstu arijanizma, hereze zbog koje je Sabor u Niceji bio sazvan.
Arijanizam — nazvan po svom najpoznatijem zagovorniku Ariju, svećeniku i teologu iz Aleksandrije — držao je da Isus nije božanski u jednakoj mjeri kao što je božanski Otac. Bio je uzvišen i pomazan, dakako, ali ne jednak Ocu u božanstvu. Stoga je Nicejski sabor 325. godine uzeo u razmatranje temeljno pitanje za kršćansku vjeru: Tko je Isus Krist?
Niceja je osudila arijanizam i dala nam formulu koja se ponavlja nedjeljom na svetoj misi: Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga. Nicejsko vjerovanje upotrijebilo je pojam iz grčke filozofije, preveden na engleski kao “consubstantial” (“istobitan”). “Bit” označava narav neke stvari, njezino biće. Dakle, reći da je Isus “istobitan” s Ocem znači potvrditi da imaju istu narav, isto biće. Otac i Sin, utjelovljen u Isusu Kristu, obojica su jednako Bog.
Odluka Niceje da posegne izvan Svetog pisma kako bi definirala odnos između Oca i Isusa, da upotrijebi jezik i pojmove (poganske) grčke filozofije, nije bila bez kontroverzi. Treba li božanska objava nebiblijski jezik kako bi se ispravno izrazila? Treba li Crkva uključiti filozofske pojmove koji sami po sebi ne potječu iz božanske objave?
Poznato i trajno pitanje postavlja ga izravno: što ima Atene s Jeruzalemom?
U svojoj dugoj karijeri Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) često se vraćao tom pitanju. U svom poznatom govoru u Regensburgu, održanom samo nekoliko mjeseci prije njegova vlastitog posjeta Turskoj 2006., Benedikt je tvrdio da je dio Božjeg providnosnog plana to da se Objavljenje služi pojmovima grčke filozofije:
„Prilagođavajući prvi redak Knjige Postanka, prvi redak cijele Biblije, Ivan je započeo proslov svoga Evanđelja riječima: ‘U početku bijaše Logos’. … Logos znači i razum i riječ — razum koji je stvaralački i sposoban za samopriopćavanje upravo kao razum. Ivan je tako izrekao završnu riječ o biblijskom poimanju Boga, i u toj riječi svi često mučni i vijugavi putovi biblijske vjere nalaze svoj vrhunac i sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, kaže Evanđelist.”
Susret između biblijske poruke i grčkog mišljenja nije se dogodio slučajno. Pavlovo viđenje — Makedonac koji u snu moli: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” (Dj 16,6–10) — može se protumačiti kao “destilat” unutarnje nužnosti zbližavanja između biblijske vjere i grčkog istraživanja.
Benedikt smjelo govori o “unutarnjoj nužnosti” da se biblijska vjera izrazi u pojmovima antičke grčke filozofije. Pojam za to je “helenizam” ili “helenizacija” — službeni naziv Grčke je “Helenska Republika”.
Treba li kršćanska vjera biti helenizirana? Nije li to svođenje Božje samobjave na određeni jezik i kulturu? Pitanje je složeno i papa Lav ga je razmotrio, premda ukratko, u pismu povodom 1700. obljetnice, objavljenom samo nekoliko dana prije njegova odlaska iz Rima. Apostolsko pismo nosilo je naslov In Unitate Fidei (U jedinstvu vjere).
„Oci su ispovjedili da je Isus Sin Božji utoliko što je iste biti (ousia) kao i Otac… ‘rođen, ne stvoren, istobitan (homooúsios) s Ocem’. Ova je definicija bila radikalno odbacivanje Arijeve teze.”
Kako bi izrazio istinu vjere, Nicejski sabor usvojio je dvije riječi — “bit” (ousia) i “istobitan” (homooúsios) — koje se ne nalaze u Svetom pismu. Namjera Sabora nije bila zamijeniti biblijske tvrdnje grčkom filozofijom. Naprotiv, upotrijebio je te pojmove upravo kako bi jasno potvrdio biblijsku vjeru i razlikovao je od Arijeve zablude, koja je bila duboko prožeta helenizmom. Iz tog razloga optužba za helenizaciju trebala bi se usmjeriti na lažni nauk Arija i njegovih sljedbenika, a ne na oce Niceje.
Ne postoji strogo neslaganje između Benedikta i Lava, ali postoji jasna razlika u naglascima. Benedikt slavi helenizaciju Niceje, ukorjenjujući tu helenizaciju u samom Pismu, dok Lav priznaje da je grčki jezik Niceje bio nužan odgovor na iskvareni helenizam Arija i heterodoksne stranke. On govori o “optužbi helenizacije” kao nečemu što treba pobiti. Ta razlika u naglascima bit će vrijedna praćenja kako se pontifikat Lava XIV. bude razvijao.
U drugoj raspravi o arijanizmu, postojala je jedna zajednička točka naglaska. Sveti Otac objasnio je kako je arijanizam i dalje prisutna opasnost te je odjeknuo Ivanom Pavlom prije gotovo 40 godina. Na susretu u katedrali Duha Svetoga u Istanbulu, Lav je rekao:
„Postoji i drugi izazov, koji bismo mogli nazvati ‘novim arijanizmom’, prisutan u današnjoj kulturi, pa čak ponekad i među vjernicima. To se događa kada se Isusa promatra samo na ljudskoj razini, možda čak s religioznim poštovanjem, ali ga se ne smatra istinski živim i pravim Bogom među nama. Njegovo božanstvo, njegovo gospodstvo nad poviješću, stavljeno je u drugi plan, a on se svodi na veliku povijesnu ličnost, mudrog učitelja ili proroka koji se borio za pravdu — ali ništa više. Niceja nas podsjeća da Isus Krist nije lik iz prošlosti; on je Sin Božji prisutan među nama, koji vodi povijest prema budućnosti koju je Bog obećao.”
To je bilo gotovo izravno citiranje jednog od najnadahnjujućih govora Ivana Pavla — njegova obraćanja mladima Čilea 1987., na putu prema prvom Svjetskom danu mladih u Buenos Airesu. U tom stadionu u Santiagu postavio im je isto pitanje koje je razmatrala Niceja: Tko je Isus Krist?
„Mladi Čileanci, ne bojte se gledati u njega! Pogledajte Gospodina: što vidite? Je li on samo mudar čovjek? Ne! On je više od toga! Je li prorok? Da! Ali on je još više! Je li društveni reformator? Mnogo više od reformatora, mnogo više! Pogledajte Gospodina pozornim pogledom i u njemu ćete otkriti samo lice Boga. Isus je Riječ koju je Bog morao izgovoriti svijetu. To je sam Bog koji je došao podijeliti naše postojanje, postojanje svakoga od nas.”
Pitanje ostaje jednostavno: Tko je Isus? Odgovor se može dati s divnom jednostavnošću, kao što ga je dao sam sveti Petar u Evanđelju: Ti si Krist, Sin Boga živoga!
Na Petrova nasljednika pada složenija zadaća — tumačiti i definirati tu jednostavnu izjavu vjere u svjetlu suvremenih kontroverzi i rasprava.
Od Niceje do Ivana Pavla i Benedikta, na isto pitanje uvijek iznova treba dati odgovor. U Turskoj, povodom obljetnice Niceje, Lav je počeo oblikovati vlastiti odgovor u ime Crkve koju sada vodi.
Izvor
