Deklaracija „Dignitas Infinita“ počinje tvrdnjom da je „dostojanstvo neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi“ te je dostojanstvo, prema Deklaraciji, „potpunosti prepoznatljivo i samom razumu“. Druga tvrdnja gotovo je jednako upečatljiva kao i prva, jer je početni redak Deklaracije zapravo radikalno kontraintuitivan. Ovo filozofsko-teološko tumačenje izraza „beskonačno dostojanstvo“ može se primijeniti samo na Boga.
Ili razmotrite atribute koji ljudima daju posebno dostojanstvo, kao što su autoritet, dobrota ili mudrost, tamo gdje se savršenije očituju ti atributi, to je njihovo dostojanstvo veće. Može li se za osobu reći da posjeduju „beskonačnu vlast“, „beskonačnu dobrotu“ ili „beskonačnu mudrost“? Očito ne, i očito je samo Bogu taj kojemu se mogu pripisati ovi atributi. Dakle, kako ljudska bića mogu imati beskrajno dostojanstvo?
Sv. Toma Akvinski primjećuje da „dostojanstvo božanske naravi nadmašuje svako drugo dostojanstvo“ (Summa Theologiae I, q. 29, a. 3). Naravno, Bog ima beskrajno dostojanstvo. Dakle, ako njegovo dostojanstvo nadmašuje naše, kako bismo uopće mogli imati beskrajno dostojanstvo? Akvinski također primjećuje da se dostojanstvo ljudske naravi povećava zahvaljujući njezinu sjedinjenju s Kristom u Utjelovljenju (Summa Theologiae III, q. 2, a. 2). Kako bi onda po svojoj naravi čovjek mogao imati beskonačno dostojanstvo? Doista, Akvinski izričito poriče da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, napominjući da „ni jedan puki čovjek nema beskonačno dostojanstvo potrebno da pravedno zadovolji uvredu protiv Boga“, zbog čega su Kristovo utjelovljenje i muka bili neophodni (De Rationibis Fidei, c. 7).
Također, Toma Akvinski dopušta da postoje bića osim Boga koja mogu imati beskrajno dostojanstvo te piše sljedeće:
Iz činjenice da je (a) Kristova ljudska narav sjedinjena s Bogom, i da je (b) stvorena sreća uživanje u Bogu, i da je (c) Blažena Djevica Majka Božja, slijedi da oni imaju beskonačno dostojanstvo koje proizlazi iz beskrajne dobrote koja je Bog (Summa Theologiae I, q. 2, a. 6)
No imajte na umu da beskonačno dostojanstvo, o kojem je ovdje riječ, proizlazi iz određenog intimnog odnosa s Božjim beskonačnim dostojanstvom – uključujući Utjelovljenje i Marijino božansko majčinstvo – a ne iz ljudske naravi kao takve.
Relevantne su i Akvinčeve opaske o beskonačnosti. On kaže da „osim Boga ništa ne može biti beskonačno“, jer „je protiv prirode stvorene stvari da bude apsolutno beskonačno“ tako da „On ne može ništa učiniti da bude apsolutno beskonačno“ (Summa Theologiae I, q. 7, a. 2). Kako bi onda ljudska bića po prirodi (naravi) mogla imati beskrajno dostojanstvo?
Istina je da Akvinski također drži da se za neke stvari može reći da su beskonačne (Summa Theologiae I, q. 7, a. 2). Ali ni na koji način ne pruža model za tumačenje ideje da ljudska bića imaju „beskonačno dostojanstvo“. Akvinčevi primjeri su anđeli i materija (ljudska bića). Za anđele se može reći da su beskonačni u slobodnom smislu riječi ukoliko nisu ograničeni materijom. Ali ljudska bića, koja po prirodi imaju fizička tijela, ograničena su materijom.
Sama materija je beskonačna u smislu utoliko što može poprimati jednu formu za drugom bez završetka, barem u načelu. Na primjer, određeni komad drveta sada može biti radni stol, zatim stolica, zatim zid, i tako u nedogled. Ali u bilo koje određeno vrijeme, nema beskonačan broj oblika. Očito, dakle, ovo ne daje nikakav model koji bi mogao reći da ljudsko biće ima beskrajno dostojanstvo.
Najdobrotvornije tumačenje koje se može dati tvrdnji Deklaracije da ljudska bića imaju „beskonačno dostojanstvo“ jest da je hiperbolična, s namjerom da prenese prirodu (narav) ljudskog dostojanstva na zadivljujući način. U ovom čitanju, riječi poput „velike“, „ogromne“ ili „neizmjerne“ mogle bi jednako dobro poslužiti za prenošenje onoga što Deklaracija želi reći.
Problem s ovim je, međutim, što Deklaracija nastavlja izvlačiti zaključke iz uvodne premise koji ne bi uslijedili da se izraz „beskonačno dostojanstvo“ čita na drugačiji način. Kaže nam da su, budući da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, prakse poput ubojstva, pobačaja, eutanazije i slično zabranjene „izvan svih okolnosti“, „izvan svake okolnosti”, „u svim okolnostima“, „bez obzira na okolnosti“ itd. Ovo ne bi nužno slijedilo ako je ljudsko dostojanstvo samo „veliko“ ili „ogromno“. Nečije dostojanstvo može biti veliko, golemo ili neizmjerno, a ipak se ne može zadržati u svim okolnostima.
Stoga, ako ne shvaćate „beskonačni“ dio Dignitas Infinite ozbiljno, tada gubite osnovu za ozbiljno shvaćanje dijelova „izvan svih okolnosti“. Čitanje ‘hiperbole’ – iako dobrotvorno, s obzirom na probleme s pojmom beskonačnog ljudskog dostojanstva – jednostavno potkopava cijelu poantu dokumenta.
To nema velike važnosti kada se radi o održavanju tradicionalne crkvene osude ubojstava, pobačaja, eutanazije i slično. Jer postoje savršeno dobri argumenti tradicionalnog naravnog prava protiv ovih stvari koji ne zahtijevaju nikakvo pozivanje na ideju da ljudska bića posjeduju „beskonačno dostojanstvo“. Ako novi argument Deklaracije ne funkcionira, nema štete. Ionako nije potreban.
Međutim, postoji jedan zaključak Deklaracije koji zahtijeva problematičnu početnu premisu. I to je nova tvrdnja da „smrtna kazna… krši neotuđivo dostojanstvo svake osobe, bez obzira na okolnosti“. Na temelju ove tvrdnje Deklaracija „Dignitas Infinita“ smrtnu kaznu spaja s ubojstvom, pobačajem, eutanazijom i drugim činima koje su uvijek i intrinzično zle po svojoj prirodi, a ne samo zbog okolnosti.
Ovaj nauk nije ništa manje alarmantan od tvrdnje da ljudska bića posjeduju beskonačno dostojanstvo, jer je u suprotnosti s jasnim i dosljednim učenjem Svetog pisma, crkvenih otaca, prethodnih papa i naučiteljstva Crkve. A do nje se dolazi upravo putem ideje da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, tako da ono „prevladava u i izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti“. Upravo ova ekstremna tvrdnja o ljudskom dostojanstvu temelji očitu prosudbu Deklaracije da prijestupnik nikada ne može biti pogubljen bez obzira na to koliko su izopačeni njegovi postupci i bez obzira na to koliko je opasan.
Budući da bi takav ekstremni sud bio u sukobu sa Svetim pismom i tradicijom, Crkva će ga morati odbaciti. I to predstavlja dodatni razlog za odbacivanje ekstremne tvrdnje o ljudskom dostojanstvu kao nečem beskonačnom.
Edward Feser
