Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Kada god prekršimo neku od navedenih oznaka Crkve, onda zlostavljamo Crkvu.
U Crkvi je u porastu prijavljeni broj zlostavljanja. Godine 2017. o. Antonio Spadaro, talijanski isusovac – često identificiran kao „papin govornik” – branio je teološke nejasnoće Amoris Laetitia. „Teologija nije matematika”, rekao je, dodajući da, „2 + 2 u teologiji može biti 5….”. Ova zapanjujuća i iracionalna primjedba nagovijestila je porast slučajeva zlostavljanja u Crkvi.
Luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, isusovac koji je predsjednik Europske katoličke biskupske konferencije, nedavno je pozvao na promjenu crkvenog učenja o homoseksualnosti. U napadu na moralnu doktrinu Crkve, rekao je kako „vjeruje da sociološko – znanstveni temelj ovog [crkvenog učenja o homoseksualnosti] više nije točan”. Njegove primjedbe ne samo da opravdavaju sodomiju. One otkrivaju prezir koji se razumski proteže na crkveno učenje o braku i Novom i Vječnom savezu. (Zasad nema nikakvih ispravaka visokih crkvenih dužnosnika. Zašto ih nema?!)
Skupština njemačkih katolika koja sudjeluje u crkvenoj sinodi velikom je većinom glasovala za potporu ređenju žena, žaleći za „isključenjem žena iz sakramentalne službe”. Vodstvo takozvanog Sinodalnog puta, procesa koji podržava Vatikan, predložilo je radikalne promjene u crkvenom nauku i disciplini. Zlostavljanje Crkve u Njemačkoj je otvoreno i rašireno, uz pomoć Sinodalnog puta.
Suprotno heterodoksnim izjavama ovih crkvenih vođa, Boga nismo stvorili, a Njegova Crkva nije naša ideja. Nitko u Crkvi nema ovlasti promijeniti Božju objavu. Nitko nema pravo mijenjati Vjerovanje, Deset zapovijedi i formu sakramenata. Crkva pripada Isusu.
Bog stvara svoju Crkvu prema svome naumu. Nakon grijeha Adama i Eve, Stari zavjet bilježi Božji plan za našu preobrazbu i obnovu. Izranjajući iz čovječanstva razbijenog grijehom, skupine obitelji formiraju plemena. Dvanaest plemena Izraela čine izraelsku naciju. Bog polako priprema Izrael kao povijesnu kolijevku za primanje božanske Riječi.
U „punini vremena” Isus je rođen od Djevice Marije. Isus ispunjava Božji plan za sveopće otkupljenje i spasenje. Poziva dvanaest apostola da zamijene dvanaest plemena. Od sada će postojati samo jedno univerzalno pleme, a to je Isusovo pleme, a svi smo mi braća. Crkva se rađa na Pedesetnicu – u trenutku silaska Duha Svetoga na Mariju i apostole. Kao institucija i kao Mistično Tijelo Kristovo, Crkva pruža konačnu strukturu – Petrovu barku – koja liječi podjele uzrokovane grijehom i vodi nas u nebo.
Obećanja koja nam Bog daje kroz ljudsku povijest su neopoziva. Crkva je jedna. Ona ima jednu vjeru i jedan put, a to je put života. Crkva je sveta. Ona je čista Kristova nevjesta, koja je s Marijom naša majka i uzor. Crkva je katolička. Isus pomiruje čovjeka i Boga, pa je Crkva univerzalna, dostupna cijelom čovječanstvu. U svakoj osobi vidimo Kristovo lice. Sakramenti su „uska vrata” koja su moguća onima koji nude svoju poslušnost u samu vjere u Njegovo Mistično Tijelo. Crkva je apostolska. Isus gradi Crkvu na temeljima apostola – koji su ponekad bili komično nesposobni i buntovni. Crkva je zauvijek „jedna, sveta, katolička i apostolska”.
Četiri obilježja Crkve pružaju doktrinarne linije povijesti spasenja. Ipak – s patološkom potrebom za kulturološkim prihvaćanjem – često se predajemo zahtjevima sekularne kulture i potkopavamo i zamjenjujemo teologiju Crkve ljudskim ideološkim konstruktima. Najnoviji trojanski konj subverzije dolazi sa sloganom „raznolikost, jednakost i uključenost“. Na prvu riječi zvuče dobroćudno, ali one nisu.
Crkva slavi ljudsko dostojanstvo, ali Crkva ne „slavi različitost”. Nemaju sve kulture i ponašanja jednako dostojanstvo. Neke naše razlike su ukorijenjene u grijehu. Neki kulturni obrasci su degradirajući. Trebate dokaze? Uključite televizor. Crkva je katolička. Sekularna ideologija „različitosti” vodi prema podjelama i potkopava univerzalnost Katoličke crkve.
Crkva je hijerarhijska, te nju čine muškarci i žene, a majke i očevi imaju komplementarne uloge. Crkva slavi jedno tijelo: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni” (1 Kor 12, 12 – 13). Svi mi moramo odigrati ulogu u skladu s našim životnim okolnostima. Crkva je jedna i apostolska. Sekularni zahtjev za „pravednošću” ukorijenjeni su u zavisti. Neostvarivo je, iracionalno i uvredljivo. Ona podriva prekrasnu cjelinu komplementarnosti unutar hijerarhijske Crkve s Isusom kao Glavom.
Isus kaže: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7, 21). Crkva je sveta i oprašta grijehe. Kod „inkluzivnosti” (uključenosti) nema razliku između ispravnog i pogrešnog, istine i pogreške. Isključuje se katoličko pravovjerje, a moralni relativizam potkopava i zlorabi svetost Crkve.
„Različitost, jednakost i uključenost” predstavljaju propise bezbožne svjetovne religije koja zlostavlja Crkvu ohološću đavolske kušnje: „Bit ćete kao bogovi” (Post 3, 5). Krivi smo za zlostavljanje Crkve kada očekujemo da će se vjera i moral Crkve promijeniti kako bi odgovarali našim životnim stilovima i očekivanjima.
Veliko crkveno suučesništvo u zlostavljanju Crkve remeti apostolat vjernih svećenika i laika. Više ne možemo zanemariti problem pretvarajući se da se ne slažemo samo u našem propovijedanju i katehezi.
Lijek za to bi bilo ponizno primanje Božje riječi, jer „navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet” (Gal 1, 9).
