“Moram razgovarati s Papom,” izjavio je Libero Milone, bivši glavni revizor Vatikana, koji je bio prisiljen dati ostavku 2017. – jer je, kako tvrdi, razotkrio raširenu financijsku korupciju.
Na sastanku s novinarima 30. srpnja, Milone je rekao da su pokušaji obnove integriteta i odgovornosti u financijskim poslovima Vatikana, koje je predvodio pokojni kardinal George Pell, bili osujećeni od strane moćnog bloka dužnosnika Rimske kurije, koji su na kraju i organizirali njegovo uklanjanje.
Prošlog tjedna prizivni sud Vatikana odbacio je Miloneovu tužbu zbog nezakonitog otkaza, potvrdivši presudu nižeg suda. Bivši revizor sada planira podnijeti žalbu Kasacijskom sudu, najvišem sudu Vatikana. No, još važnije, nada se dogovoriti privatni sastanak s papom Lavom XIV, na kojem bi novog Papu mogao izravno izvijestiti o situaciji koju je otkrio. Kako je Milone rekao: “Na kraju dana, najbolje je kad dvoje ljudi sjedne jedno nasuprot drugome i sve rasprave licem u lice.”
Borba za moć
Milone oslikava dramatičnu sliku birokratskog manevriranja za moć unutar Rimske kurije, uspoređujući situaciju s romanom Životinjska farma. “George Orwell nije ni znao kad je to pisao 1944. da zapravo piše o Vatikanu 2000. godine,” kaže. Orwell je svoj roman napisao nakon Ruske revolucije 1917. i abdikacije cara Nikolaja. “Znate, i mi smo imali Papu koji je abdicirao,” primjećuje Milone. “Zbog pritiska jedne interesne skupine – skupine koja je inzistirala na provođenju određenih stvari, a papa Benedikt je smatrao da nije dorastao upravljanju tom situacijom, pa se povukao.”
Bivši revizor vidi kardinala Pella kao glavnu žrtvu vatikanske skupine odlučne u tome da se odupre ekonomskim reformama. Pell je, kaže, “bio nepravedno zatvoren, jer je sve to, po mom mišljenju, bila velika namještaljka. I umro je pod tajanstvenim okolnostima.”
Što se tiče njegovog vlastitog iskustva kao revizora, Milone kaže da je bio šokiran onime što je otkrio. Potvrđuje izvješća da je barem jedan vatikanski ured imao sustav kojim su se mijenjali zapisi o financijskim transakcijama kako bi se prikrilo pravo porijeklo sredstava. U svojim dugogodišnjim revizorskim iskustvima u korporativnom svijetu, kaže, rijetko je nailazio na tako jasne dokaze pranja novca. U Vatikanu, navodi, “to je bilo uobičajeno.”
Nakon Miloneove smjene, neki od konkretnih nalaza iz njegovih revizija izašli su na vidjelo: tajni bankovni računi, neprijavljeni troškovi i ugovori bez javnog natječaja, uredi u Vatikanu u kojima su se velike svote novca doslovno držale u papirnatim vrećicama. Tijekom intervjua 30. srpnja, spomenuo je slučaj u kojem je jedan donator dao 2,5 milijuna dolara za izgradnju novog bolničkog odjela, ali revizija nije pronašla nikakve dokaze da je išta novo izgrađeno. “Ali pronašli smo ploču,” kaže – spomen-ploču na odjelu koji je već postojao. “Provjerili smo kamo je novac otišao i nije otišao za bolnički odjel.”
Do danas Milone nije javno objavio informacije koje je prikupio o financijskoj korupciji u Vatikanu. No ostavio je mogućnost da će te spise otvoriti ako njegov pokušaj da ostvari pravdu putem vatikanskog pravosudnog sustava ne uspije. U svakom slučaju, sugerira, novi će se skandali neizbježno pojaviti, jer “postoje neke stvari koje vise u zraku, i prije ili kasnije ljudi će doći do njih.”
Tijekom svog mandata revizora, otkriva Milone, poslao je 15 izvješća vatikanskim tužiteljima, pružajući dokaze o nezakonitostima. “Na koliko su ih reagirali?” pita retorički, pa sam daje odgovor: “Ni na jedno.”
“Smiješna” sudska odluka
Milone smatra da je prošlotjedna sudska odluka kojom je njegova žalba odbačena “prilično smiješna”. Prizivni sud presudio je da je slučaj neutemeljen jer, čak i ako je Milone bio nepravedno uklonjen, dužnosnici koji su ga prisilili na ostavku — tadašnji nadbiskup Angelo Becciu i Domenico Giani, koji je tada bio na čelu vatikanske žandarmerije — djelovali su kao pojedinci, a ne kao službeni predstavnici Državnog tajništva.
Kad tu odluku naziva smiješnom, Milone iznosi uvjerljiv argument. Ako su Becciu i Giani doista djelovali isključivo kao pojedinci, a ne kao predstavnici Državnog tajništva, kako su onda mogli prisiliti na ostavku dužnosnika kojeg je imenovao sam Papa? A prema općem pravnom načelu, institucija može biti odgovorna za nezakonite postupke svojih službenika. Pa zašto onda Milone nije smio tužiti Državno tajništvo?
Štoviše, čak i prije nego što je donio presudu, prizivni sud Vatikana naredio je Miloneovim odvjetnicima da uklone 22 stranice iz svog podneska — ključni dio u kojem su detaljno opisali financijske nepravilnosti koje je revizor otkrio. Sud je obrazložio da bi javno objavljivanje tih informacija moglo naštetiti ugledu uključenih pojedinaca. Time je prizivni sud zapravo osakatio Miloneov slučaj kako bi zaštitio ugled tuženika.
Sada, gledajući unatrag, Milone zaključuje da je, u načinu na koji je postupao nakon svoje smjene i u pokušajima da postigne nagodbu s Vatikanom, “vjerovao pogrešnoj osobi.” Objašnjava da je svoju situaciju raspravljao “17 ili 18 puta” s kardinalom Pietrom Parolinom, Državnim tajnikom. Kardinal mu je više puta obećavao da će pomoći u pronalasku rješenja, kaže bivši revizor. “Ali možda nije pokušavao pomoći — možda je pomagao samome sebi.”
Obnova povjerenja
Sada Milone svoju tešku borbu protiv Državnog tajništva vodi pred posljednjim sudom Vatikana — gdje, kako kaže, “može proći šest mjeseci, a može i godina” prije nego što dođe do saslušanja. Iako izražava uvjerenje da će na kraju biti oslobođen svake krivnje, nije toliko optimističan u pogledu svojih šansi unutar vatikanskog pravosudnog sustava.
Nije ni uvjeren da su nove politike i procedure, uvedene nakon njegova odlaska, dovele do stvarnog čišćenja financijskih poslova Vatikana. Te politike i procedure, napominje, ovise o ljudima koji ih provode. Komentirajući jedno nedavno optimistično financijsko izvješće, kaže: “Vjerujete li u to? Ja ne.”
Prema mišljenju bivšeg revizora, teško financijsko stanje Vatikana neće se poboljšati sve dok vjernici ponovno ne steknu povjerenje da će se s njihovim donacijama postupati odgovorno. A to će se povjerenje, smatra, vratiti tek kada svi vatikanski dužnosnici budu pozvani na odgovornost.
Kad je kampanja kardinala Pella za financijsku odgovornost zapela, prisjeća se Milone, australski prelat rekao je da će rješavanje tog problema pasti na sljedećeg Papu. Papa Benedikt XIV, kaže Milone, nije uspio obuzdati vatikansku birokraciju; a papa Franjo je svoje planove reforme temeljio na “puno pogrešnih informacija”. Upravo zato Milone osjeća hitnost da se sastane s papom Lavom i objasni mu što je u igri — prije nego što iste birokratske sile ponovno učvrste svoju moć.
