Danas je nemoguće reći da je celibat viši od braka, a da se neki katolici ne uvrijede. Čak i kada iznesete odgovarajuće kvalifikacije — da ono što je objektivno bolje ne mora biti subjektivno bolje za pojedinu osobu, da je brak i dalje dobar, da i oženjeni ljudi mogu biti sveci — ljudi se svejedno uzrujaju već na samu tvrdnju da je jedan stalež života u sebi superiorniji od drugoga.
Često koristim riječ „viši“, jer se čini da ona označava nešto što je u sebi bolje, a da niže dobrotime nisu „gora“ (u smislu da su loša, a ne samo manje dobra). No, zapravo nije važno koristite li riječ „viši“, „bolji“ ili „nadmoćniji“ — to su sinonimi. Očito je da je bolje biti više nego niže.
To je ono što Crkva uči. Osim poznatih riječi svetog Pavla, evo što kaže sveti papa Ivan Pavao II.: „Crkva je, kroz svoju povijest, uvijek branila nadmoćnost tog karizme [celibata] u odnosu na brak“ (Familiaris Consortio 16).
A evo i pape Pija XII.: „Djevicanstvo je stoga poželjnije od braka, kao što smo rekli, ponajprije zato što ima viši cilj: to jest, ono je vrlo učinkovit način da se osoba potpuno posveti služenju Bogu, dok će srce oženjenih osoba ostati više ili manje ‘podijeljeno’.“ (Sacra Virginitas 24)
Naravno, subjektivno je bolje živjeti život na koji je netko pozvan. No nije dovoljno reći da je celibat bolji za neke, a brak za druge. Celibat je bolji od braka, u apsolutnom smislu. Zapravo, na kraju krajeva, svi smo pozvani na celibat.
U budućem životu svi će biti u celibatu. Nitko neće biti u braku. Stoga brak postoji radi stvaranja celibata. Kada nešto postoji privremeno i djelomično radi cilja koji je trajan i sveopći, taj cilj je bolji od sredstva kojim se postiže.
Brak također postoji na ovome svijetu kako bi pružio sliku nebeske (celibatske) svadbene gozbe Jaganjčeve. U budućem životu ta će slika nestati, a ostat će samo stvarnost. Ono što slika prikazuje bolje je od same slike.
I sa stajališta herojske kreposti, jednostavno je vrednije — viši stupanj savršenosti — odricati se zemaljskih dobara radi Boga u ovome životu. Čak i unutar braka, Crkva je oduvijek smatrala hvalevrijednim (iako ne obveznim) uzdržavanje od bračnih odnosa nakon završetka plodnih godina.
Ne bismo se trebali bojati riječi „bolje“. Svakako se o tome može reći još mnogo toga, ali valja biti oprezan da istinu ne ugušimo s previše ograda i pojašnjenja. Ona mora imati prostora da zasja u svojoj strogoj jasnoći. Ograde i dodatna pojašnjenja trebaju dolaziti mirno, iz ljubavi prema istini, a ne iz panične potrebe da se zaštitimo od istine koja nas uznemiruje.
Sotonina najveća pobjeda u moderno doba bila je uvjeriti ljude da je hijerarhija ugnjetavajuća i da ono što je više prijeti dostojanstvu onoga što je niže. Čak i mnogi katolici izbjegavaju govor o „višemu“ i „boljemu“ iz straha da time neće umanjiti vrijednost „manjih“ dobara.
Ali na kraju krajeva, nema drugog puta osim da se toj zabludi izravno suprotstavimo. Moramo ljude učiti da je hijerarhija Božja volja, da je dobra, ljubazna i velikodušna, da ono što je više doista štiti, uključuje i izlijeva blagoslove na ono što je niže.
Netko tko misli da biti niže (bilo po biću ili po službi) znači biti umanjen u svom vlastitom dostojanstvu, nije sposoban duhovno rasti, jer će — poput Eve — biti nesiguran u svom položaju pokraj onih koji posjeduju veća duhovna dobra od njega ili nje. Tužna je ironija da egalitaristi ne prepoznaju najdublja dobra svojega životnog stanja — primjerice, kako brak odražava konačnu celibatsku svadbenu gozbu. Oni svoj život uzalud troše ponosno „grabeći za jednakošću“, nasuprot Gospodinovu primjeru.
Možda još uvijek pokušavajući izbjeći temu, neki pitaju: zašto je uopće važno znati što je bolje, ako čovjek samo slijedi svoj vlastiti poziv?
Prvo, jer je istina važna. Drugo, radi poniznosti dok zahvalno prihvaćam dobra i mjesto koje mi je Bog povjerio, i iskazujem dužno poštovanje onima koji su krenuli višim putem. Kao što je rekao sveti Pavao, svi su udovi tijela potrebni, ali nisu svi jednake važnosti. Treće, jer moramo shvatiti da smo svi pozvani težiti istim vječnim dobrima, prepoznajući koja su dobra poželjna po sebi, a koja su poželjna radi određenog cilja.
Ako odlučimo da je brak jednako uzvišen put svetosti kao i celibat, tada logično slijedi da je spolni čin duhovni cilj sam po sebi — savršeno opravdanje za tjelesno pretjerivanje. Ljudi koji bi inače mogli prihvatiti milost celibata neće biti potaknuti težiti nečemu višemu ako im se kaže da je sve to jednako dobro.
Hijerarhija nije jedina važna istina — i jednakost ima svoje mjesto — ali bez nje poredak svemira i ispravan poredak našega života postaju nerazumljivi. Prihvatiti hijerarhiju ključno je za slamanje oholosti, glavnog poroka suvremenog svijeta. Ona udara u samo srce Sotonine zavisti prema Bogu i razlog je zbog kojeg su naši prvi roditelji pali. Ne možemo je umanjiti, a da se time ne osudimo na duhovnu osrednjost — ili nešto gore.
Izvor
