Predstojeći Papin posjet Francuskoj, nakon što je ta zemlja nedavno legalizirala eutanaziju, mogao bi oblikovati naše razumijevanje načina na koji će Lavov pontifikat pristupiti pitanjima zaštite života, u Europi i izvan nje.
U pozadini svih velikih rasprava koje se vode oko Katoličke Crkve ostaje jedna tema: život.
Neki tvrde da je zastarjelo govoriti o moralnim pitanjima koja se tiču života i obitelji, da bismo se više trebali usredotočiti na društvena pitanja te da bi Katolička Crkva trebala biti manje zaokupljena idealima, a više pomaganjem ljudima.
No pitanje života toliko je snažno i nezaobilazno da ga se ne može ignorirati, a zasigurno ga neće ignorirati ni Lav XIV.
Krajem rujna Papa će otputovati u Francusku, zemlju koja na zanimljiv način doživljava kršćansko buđenje. Primjerice, godišnje hodočašće Pariz–Chartres, tradicija koju je prije otprilike četrdeset godina obnovila skupina katolika privrženih tradiciji, tijekom godina bilježi znatan porast broja sudionika.
Istodobno, broj odraslih koji primaju krštenje u uskrsnoj noći stalno raste, toliko da je Île-de-France, crkvena regija koja obuhvaća Parišku nadbiskupiju, sazvala posebno vijeće kako bi pokušala razumjeti uzroke tog ponovnog buđenja vjere.
Premda postoje znakovi obnove vjere, Francuska nije sigurno utočište za katoličke vrijednosti, što pokazuje i nedavna legalizacija eutanazije. Zakon o eutanaziji, koji je snažno poduprla Macronova vlada, svladao je sve prepreke, dok su francuski biskupi bili na čelu protivljenja.
Novi zakon ide toliko daleko da zanemaruje čak i prigovor savjesti medicinskih sestara, praktički prisiljavajući one koji iz moralnih razloga smatraju da ne smiju sudjelovati u potpomognutom samoubojstvu da se pokore zakonu, unatoč svojem prigovoru savjesti.
Prije ovogodišnjeg ljetnog glasovanja o legalizaciji eutanazije, Francuska je već u svoj Ustav ugradila pravo na pobačaj. Iako se zakon izravno nije pozivao na „pravo na pobačaj“, naglasio je da zakon određuje uvjete pod kojima žena ostvaruje svoju slobodu da izvrši pobačaj.
Nakon toga uslijedila je rezolucija Europske unije krajem 2025. godine. Iako je takva mjera tehnički „neobvezujuća“, ona ipak predstavlja svojevrsno „meko pravo“ čija je svrha izvršiti politički pritisak na države članice EU-a da slijede isti put.
Primjerice, dok Italija nema nacionalno zakonodavstvo o kraju života, njezina sjeveroistočna regija Veneto 2. rujna donijela je zakon kojim se legalizira medicinski potpomognuto samoubojstvo, postavši četvrta talijanska regija koja je to učinila.
Zakon je izazvao oštre reakcije venecijanskog nadbiskupa Francesca Moraglie, kao i drugih članova Talijanske biskupske konferencije, među kojima je i nadbiskup Modene Giacomo Morandi.
No ono što posebno upada u oči jest da u Italiji zasad nema snažnog djelovanja crkvenih vlasti po tom pitanju. Biskupska je konferencija sve prepustila inicijativama pojedinih mjesnih ordinarija i župnika, a zanimljivo je da se to događa u tradicionalno katoličkoj zemlji.
Političke agende povezane s brigom za kraj života protežu se i izvan Europske unije, primjerice na kanadski program MAID, koji je od legalizacije 2016. godine doveo do desetaka tisuća smrti putem eutanazije.
U Ujedinjenom Kraljevstvu potpomognuto samoubojstvo i dalje je nezakonito, iako se očekuje da će prijedlog zakona kojim bi se ta praksa legalizirala 11. rujna ponovno biti upućen u parlament, nakon što su početkom ove godine pokušaji njegova napretka bili zaustavljeni.
U Francuskoj, gdje bi Papa Lav trebao stići 25. rujna, biskupi su stali na prvu crtu obrane protiv zakonodavstva o kraju života, suočeni s političkom agendom koju je bilo teško zaustaviti.
Upravo zato Papin put u Francusku počinje dobivati posebno značenje.
Kako će Lav, tijekom posjeta zemlji koja je samo nekoliko tjedana udaljena od legalizacije potpomognutog samoubojstva, govoriti o ljudskom dostojanstvu u svim razdobljima ljudskog života?
Papa bi se tog pitanja mogao dotaknuti na svojem uobičajenom susretu s diplomatskim zborom na početku putovanja, tijekom susreta s bolesnicima u Lourdesu te u svojim govorima u Metzu, gdje se očekuje da će napokon izložiti svoju politiku prema Europi.
Šire pitanje, međutim, glasi: kako Lav XIV. namjerava suzbiti sve rašireniju kulturu smrti, i to ne samo u Europi?
U Papinoj rodnoj Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, karmelićanke koje skrbe za starije i bolesne tužile su saveznu državu Illinois kako bi spriječile stupanje na snagu zakona o kraju života, jer bi on, prema njihovim tvrdnjama, povrijedio njihovu slobodu savjesti i obvezao ih da, na zahtjev pacijenata, sudjeluju u pomaganju pri oduzimanju vlastitog života.
Dosad je Lav XIV. po tom pitanju bio vrlo jasan, ali i vrlo oprezan.
Odgovarajući na pitanje o nagradi koju je kardinal Blase Cupich, čikaški nadbiskup, dodijelio senatoru Dicku Durbinu, zagovorniku pobačaja, Papa Lav naglasio je da ljudski život treba braniti u svakom trenutku te da su i oni koji se protive pobačaju, ali istodobno odbacuju migrante — da prepričamo Papine riječi — također protiv života.
To je logično stajalište, ali paradoksalno djeluje mnogo slabije od stajališta njegova prethodnika.
Tijekom svojega pontifikata papa Franjo zagovarao je primjenu socijalnog nauka koja je bila manje usredotočena na pitanja života, a više usmjerena na brigu za siromašne i migrante. S Franjom je završilo razdoblje borbe za vrijednosti o kojima nema pregovora.
Međutim, argentinski je Papa također bio onaj koji je bez ikakvih ograda tvrdio da je pobačaj poput unajmljivanja ubojice kako bi se riješio neki problem.
Ta će pitanja vjerojatno biti test stabilnosti novog pontifikata.
Istina je da je Lav XIV. branio ljudski život u svakoj mogućoj prigodi, primjerice u svojem govoru španjolskom parlamentu u lipnju, kao i tijekom brojnih drugih susreta i govora.
Ipak, čini se da Lav ima odmjeren, razborit i argumentiran pristup socijalnom nauku Crkve. Kada govori, uglavnom najprije nastoji pozvati same vjernike na odgovornost. Crkva daje načela; vjernici ih moraju primjenjivati, u skladu s logikom odvojenosti Crkve i države.
No treba uzeti u obzir i kulturni utjecaj, a na tom se utjecaju mora graditi.
Tekstovi koji nastaju u Vatikanu još uvijek vjerojatno odražavaju „blag“ pristup. Najnoviji dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva, u cijelosti posvećen odgovornoj brizi za stvoreni svijet, naglašava da život uvijek treba štititi, pod svaku cijenu i na svaki način.
Isti se dokument, međutim, zadržava na ekološkim grijesima, obiluje tehničkim i znanstvenim podacima te odražava pristup koji, premda u biti govori o vrijednostima o kojima nema pregovora, na neki način taj koncept potiskuje u drugi plan.
Drugim riječima, još uvijek novi Lavov pontifikat treba kulturni okvir, a taj okvir gotovo u cijelosti treba izgraditi od početka.
Enciklika Magnifica Humanitas polazišna je točka, ali vjerojatno ne može biti i konačna: enciklika je preduga, previše razvodnjena brojnim konceptima i, katkad, previše usmjerena prema sadašnjosti da bi mogla predstavljati temelje novoga političkog diskursa.
Tako se velikim temama pontifikata — od nove umjetnosti diplomacije do dijaloga s tradicionalističkim svijetom — pridružuje i borba protiv kulture smrti.
Mislilo se da je to razdoblje završilo pontifikatom Ivana Pavla II., nakon kojega je uslijedio Benedikt XVI. i njegova borba protiv kulturnog relativizma.
Pogriješili smo.
Danas, kada su čak i stranke s vrijednostima koje se smatraju kršćanskima izgubile iz vida samu jezgru socijalnog nauka, a čini se da ni sami kršćani nisu sposobni odlučno se suočiti s tim pitanjima, potrebno je ponovno krenuti — s novim iskorakom u kvaliteti.
To je vjerojatno veliki, a još uvijek neprepoznati izazov ovog pontifikata.
